Home / Autorski članci / Intervju s dr. Danijelom Džinom (Australian Research Council)

Intervju s dr. Danijelom Džinom (Australian Research Council)

1555563_728432163858183_1208825453_n
image-1066

Dr. Danijel Džino je Australian Research Council postdoktoralni istraživač na odjelu za Antičku povijest, vanjski suradnik Centra hrvatskih studija i član Centra za Istraživanje Antičkih kultura (Ancient Cultures Research Centre), na Macquarie University u New South Walesu u Australiji. Njegovi primarni istraživački interesi tiču se problema pri kreiranju identiteta, kako u prošlosti antičkog i srednjovjekovnog Ilirika tako i u relativno nedavnoj prošlosti zemalja bivše Jugoslavije.

Dr. Danijel je bio ljubazan da nam odgovori na nekoliko zanimljivih pitanja koja bi našim čitateljima mogli biti od velikog značaja. Mi mu se ovom prilikom zahvaljujemo i želimo mu još mnogo uspješnih radova kojima će nastaviti pomicati limite povijesti i arheologije zemalja bivše Jugoslavije.

Iako ste zapravo formalno obrazovani povjesničar Vi rado posežete i za arheološkim temama. Kako Vi gledate na arheologiju iz ugla povjesničara ili smatrate li da je svakom povjesničaru bitno i širenje vidika iz domene arheologije i obratno?

Ideja kako je arheologija tu za ilustriranje povijesnih i lingvističkih vrela potječe od prvih dana arheologije kada se ova znanost smatrala pomoćnom znanošću. Mada je ova ideja znatno utjecala na historiografiju u prošlosti (prisjetimo se samo Nade Klaić i njezine generacije u kontekstu izučavanja hrvatskog srednjovjekovlja), suvremena znanost je danas uvelike odbacuje. Pisana vrela su u najvećoj mjeri nastajala kroz prizmu svjetonazora i percepcija muških pripadnika društvenih elita i samim time njihovo viđenje prošlosti je vrlo limitirano. Arheologija je stoga neizmjerno korisna jer otvara drugačije i potpunije uvide u narative prošlosti. Ona daje glas subalternim dijelovima društva poput robova, „barbara“, žena, djece, „običnih“ ljudi, pokorenih zajednica, žitelja imperijalnih periferija i pograničnih zona, itd. – koji nisu imali mogućnost kontrolirati pisani diskurs o prošlosti. Kao povjesničar nastojim držati arheologiju zasebnim narativom prošlosti, dakle koristim povijest i arheologiju kao dvije različite alatke za interpretaciju prošlosti. Povjesničar antike i srednjeg vijeka bez arheologa danas više ne može uspješno raditi, a arheolog često bez povjesničara može, dakako dok god ne nastoji svoja istraživanja navrat-nanos ugurati u okvir koji mu zadaju povijesna vrela.

Je li je znanje o arheologiji i generalno o disciplinama koje izučavaju prošlost primjenjivo u našem svakodnevnom životu?

Problem humanističkih disciplina jeste da u današnjem društvu moraju iznaći nove razloge za svoju društvenu korisnost, rađe no podrazumijevati svoju neophodnost kao nepromjenjivo stanje stvari. Dat ću vam jedan zgodan primjer a to je zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Činjenica kako se ništa nije učinilo na sprječavanju njegovog zatvaranja 2012.-te, kako se na zatvaranju pojavio znakovito mali broj prosvjednika, i kako se ništa bitno nije učinilo nakon toga, govori nam da Zemaljski muzej nema odgovarajuću društvenu funkciju u percepciji javnog diskursa na lokalnoj, entitetskoj ili saveznoj razini. Značaj kolekcija (posebice arheološke) za lokalnu a i svjetsku baštinu je u tome svemu nažalost nebitan. Za razliku od Muzeja, Sarajevski filmski festival ima nevojbenu društvenu funkciju – makar dovodio istrošene hollywoodske zvijezde ili paradirao s Brangelinom i potomstvom na pola sata po Sarajevu – što se vidi u potpori sponzora i organa vlasti. SFF je u svojim temeljima kreacija postmodernog doba u kojemu funkcionira na odgovarajući način koji se od javnosti percepira društveno korisnim. Zemaljski Muzej je pak nastao u modernističkoj paradigmi uloge arheologije u kolonijalnom političkom kontekstu – u ovom slučaju neuspjele konstrukcije bosanske nacije kao identiteta u službi Austro-Ugarskog imperijalnog diskursa. Njegov značaj se obnavlja u punoj snazi nakon re-konstrukcije Bosne i Hercegovine kao federalne jedinke „s posebnom namjenom“ unutar SFRJ, o čemu je nedavno pisao kolega Ivo Lučić u knjizi Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. No, propašću jugoslavenskog društvenog konstrukta i neovisnošću BiH u 1990-tim, društvene okolnosti su se korjenito izmjenile, i po mom mišljenju Muzej nije bio dovoljno proaktivan u iznalaženju i snaženju svoje društvene funkcije u novonastaloj situaciji.

Dakle ljudi koji se bave interpretacijom prošlosti moraju stalno iznalaziti nove strategije pregovaranja i razgovaranja sa svojom sadašnjosti, primjerene dobu u kojem žive, nastojeći održati akademsku ozbiljnost ali i aktivno dokazati široj zajednici svoju korisnost. Promjena paradigme u izučavanju identiteta u prošlosti – posebice mala revolucija u interpretaciji etniciteta, rodnih identiteta, povijesnih subkultura – te izučavanje kulturne interakcije, globalizacije u prošlosti ili usporedne studije predmodernih i suvremenih imperija odgovori su na nove zahtjeve što društvo (čijim porezom se financira izučavanje prošlosti) stavlja pred arheologe i povjesničare. Znanost zarad znanosti danas više ne postoji. Više se ne može komunicirati samo s uskim krugom specijaliziranih kolega koji prebiru po istom tipu fibula, već se mora u isto vrijeme nastojati komunicirati s stručnjacima za druga područja i druge periode, antropolozima, sociolozima, politolozima, postkolonijalnim studijima, ….

U postratnom BiH društvu svakodnevno gledamo kako se prošlost koristi u ideološke, a time i manipulativne svrhe.  Vidite li Vi osobno arheologiju ili povijest kao discipline koje nužno moraju voditi do sukoba ili ove discipline mogu biti upotrebljene za međusobno razumijevanje i  izgradnju zdravijeg života među BiH građanima?

Naciji je povijest potrebna u svrhu ispisivanja i konstruiranja „nacionalne biografije“, a arheologija tu služi za pronalaženje i identificiranje objekata s kojima se ta biografija ilustrira. Interpretacija predmeta iz prošlosti u kontekstu nacionalne paradigme pridaje novi značaj takvom objektu unutar potpuno novog konteksta u kojemu taj predmet originalno nije postojao – stećci/bilizi ili starohrvatska groblja su izvrsni primjeri za ilustraciju. Korištenje arheologije u ideološke i manipulativne svrhe dio je modernističkog diskursa o naciji kao (imaginarnoj) zajednici kojoj je neophodno zajedničko podrijetlo, simboličko rađanje, odrastanje i povijesni razvitak.

U BiH imate tri (pa i četiri – ako razdvojimo bosanski/građanski i bošnjački narativ, što se može diskutirati zbog njihovih istovjetnosti i razlika) različita povijesna narativa, što je zapravo jako zdravo jer povijest ne postoji kao interpretativno jedinstven i monolitičan koncept. BiH kao neovisna država ne treba imati i jedinstvenu povijest – takvo gledanje na prošlost nije primjereno vremenu u kojemu živimo i onome što znamo o povijesti. Problem nije u istovremenom postojanju različitih povijesnih narativa, već u uvažavanju narativa onih ‘Drugih’. Arheologija kao i povijest mogu puno učiniti na izgradnji međusobnog razumijevanja upravo kroz prihvatanje istodobnog postojanja i međudjelovanja ovih narativa, i znanstvenu kritiku njihovih fragmenata koji su dekontekstualizirani u svrhu ugradnje u konstrukcije nacionalnih biografija.

Svi smo svjedoci koliko je, na žalost, nacionalistička paradigma sveprisutna u BiH društvu, krenuvši od najviših forma vlasti i institucija do onih najnižih. Budući da ni znanost nije isključena iz ovog konteksta pitanje glasi, na koji način bi se, po Vama, nacionalizam, otvoreni ili prikriveni, mogao prevazići prvenstveno generalno u našoj znanosti, a zatim u arheologiji i povijesti kao znanstvenim disciplinama?

Nacionalističku paradigmu po mom mišljenju u BiH uzrokuje neriješeno nacionalno pitanje, slično, ali ne i identično situaciji u SFR Jugoslaviji u 1980-tim. Nacionalizam se pokazao najučinkovitijim agentom masovne mobilizacije 19. i 20. stoljeća. Stoga nije nikakvo čudo kako su komunističke elite (rađe no neki novi nacionalisti ex machina) pribjegle upravo ovom načinu masovne mobilizacije tijekom raspada jugoslavenskog političkog konstrukta, ponajviše radi svojeg vlastitog očuvanja i društvene reprodukcije. Najproblematičniji ali i najuzbudljiviji aspekt interpretacije prošlosti jeste činjenica da se povijest uvijek piše u sadašnjosti tako da svaki rad koji se bavi poviješću na ovaj ili onaj način zrcali svoju sadašnjost. „Objektivno“ pisanje „povijesne istine“ nije mogućno. Samim time povijest pisana u vremenu u kojemu je nacionalistička paradigma dominantna ne može izbjeći utjecaj ove paradigme bilo kroz strategije uklapanja u nacionalistički diskurs, bilo kroz odlazak u drugu (podjednako pogubnu) krajnost u kojoj se svjesno ignorira značaj nacije.

BiH povijest i arheologija odraz su društva u kojem postoje, a koje je po mom mišljenju duboko autistično. Jedan od simptoma ove autističnosti, uz dakako sveprisutnu nacionalističku paradigmu, je fascinacija s bliskom prošlosti (recimo 1970-te i 1980-te) koja se selektivno re-konstruira u kolektivnom sjećanju kao „zlatno doba“. Ova re-konstrukcija bliske prošlosti se javlja upravo zbog nesposobnosti suočavanja sa sadašnjošću ili budućnosti, kakve god one bile, na razini javnog i privatnog diskursa. Kolektivni autizam, nedostatak mobilnosti i nemogućnost uspostavljanja učinkovitog i kritičkog dijaloga s danas dominantnim znanstvenim narativima na interpretativnoj (rađe no tehničkoj) razini nažalost je vrlo često prisutan i u ozbiljnoj znanstvenoj literaturi o pretpovijesti i antici produciranoj u BiH. Tu mislim posebice na nedovoljno poznavanje suvremene teorijske literature koja se bavi kritikom pozitivističke interpretacije pisanih vrela, konstrukcije skupnih identiteta ili procesima kulturne interakcije u povijesti. Ovakvo stanje stvari samo pogoduje reprodukciji nacionalističke paradigme u povijesti i arheologiji, osobito na razini javnog diskursa.

Promjena ove paradigme može se postići prevazilaženjem kolektivnog autizma što vidim primjerice u povećanoj mobilnosti istraživača prošlosti. Mobilnost ne mora biti fizička – premda je iskustvo interakcije s inozemnim kolegama i institucijama ponajbolji vid mobilnosti. Internetske društvene mreže poput academia.edu omogućavaju slobodno cirkuliranje informacija, a stanoviti istočnoeuropski internetski portali još uvijek skrivaju neprocjenjivo bogatstvo slobodnog pristupa suvremenoj literaturi – ako vam savjest nema problema s kršenjem autorskih prava J.

Svojim ste dosadašnjim radom pokazali kako istraživač ne treba pristati na znanstveni konformizam već svoje stavove treba stalno i uvijek iznova propitivati. Iako to nije uvijek lako napraviti, koji bi savjet dali mladim arheolozima da se odvaže i doista krenu u propitivanje zadane paradigme unutar koje su učeni da razmišljaju?

Mi živimo u postmoderno doba (možda čak i post-postmoderno doba) u kojem je monolitičnost autoriteta prevaziđena kao nasljeđe modernizma, pa me uvijek slatko zasmije termin „gromada“ koji se često ozbiljno koristi za pojedince. Svaka generacija mora preispitivati temelje na kojem počiva postojeće znanje o prošlosti koje baštini, jer se u ovo znanje na svim razinama ugrađuje iskustvo življenja različitih sadašnjosti naših predšasnika. Problem izučavanja prošlosti u BiH, što se odnosi i na Hrvatsku ili Srbiju, je nedostatak kritičnosti prema autoritetima. Ne mislim tu na kritičnost tipa ad hominem, prečesto prisutne u znanstvenim debatama, negoli na mogućnost argumentiranog dijaloga koji uključuje istovremeno slaganje i neslaganje s nečijim mišljenjem.

Naravno, prirodno je da znanstvenici imaju svoje uzore (što vam većina zbog taštine neće nikada priznati) i moj rad ne bi bio ono što jeste da se nisu rodili i odlučili baviti povješću Greg Woolf, Richard Hingley, David Mattingly, Chris Wickham, Florin Curta, Marjeta Šašel Kos, Staša Babić, Mladen Ančić ili Ante Milošević, da ne nabrajam dalje. No bez obzira na to, ja svoje autoritete i uzore ne prihvatam kao oličenja definitivne interpretacije prošlosti, već se trudim kritički pristupiti njihovom radu. Preporučam mladim arheolozima da poštuju svoje autoritete ali ih u isto vrijeme ne prihvaćaju kao nedodirljive čuvare „povijesne istine“. Najveća pohvala mom (ili bilo čijem) znanstvenom radu nije njegovo nekritično prihvaćanje kao definitivnog autoriteta već njegova uloga u uspostavljanju kritičkog dijaloga kroz koji možemo kvalitetnije i potpunije uvećati naše razumijevanje prošlosti.

Stvari se polako kreću i u ovom dijelu svijeta. U Srbiji je već prisutna jedna sjajna mlada generacija arheologa čiji se radovi mogu čitati u časopisu Etnoantropološki problemi, i koja već uvelike pokreće promjenu paradigme u interpretaciji pretpovijesti i antike. U Hrvatskoj se za sada više piše između redova, no samo je pitanje trenutka kada će se stvari pokrenuti u sličnom smjeru.

Mislite li da arheologija u Bosni i Hercegovini ima budućnost i ako ima na koji bi način Vi savjetovali mladim arheolozima da nastave sa svojim radom u zemlji koja takva zanimanja, po svemu sudeći, ne podržava koliko bi trebala?

Ovo je teško pitanje – Damn if you do, damn if you don’t („Proklet si ako (to) napraviš, proklet ako ne napraviš“). BiH, kao i države u okružju, ima veliki potencijal za arheologiju. No, arheologija se ne radi besplatno. Začarani krug počinje s ranije spominjanim neriješenim nacionalnim pitanjem, koje povlači kontinuirane blokade političkog života što pak rezultira s gospodarskim kolapsom. Smanjena financijska sredstva povećavaju natjecanje između ljudi koji ih troše, što nažalost stvara darwinističko društvo gdje samo najjači i najagresivniji mogu opstati. Mladi arheolozi se tu nalaze u najlošijem položaju, na samom dnu prehrambenog lanca – negdje između planktona i škampa. Situacija jeste teška ali pasivnost i iščekivanje promjene sigurno nikom neće pomoći.

Odgovor je zapravo i da i ne – povećana društvena mobilnost omogućava mladim ljudima funkcionirati u nekoliko različitih konteksta koji ne isključuju jedan drugi prostim binarizmom. Ostanak ne isključuje odlazak, a odlazak ne isključuje ostanak. Dakle, savjetovao bih mladim kolegama da razmotre svoje opcije i nastoje prikupiti iskustva sa što više mjesta – najpogubnija mogućnost za mladog znanstvenika je stalno sjediti na jednom mjestu. Ovo je vrijeme koje pogoduje sposobnim i mobilnim ljudima, koji su spremni uložiti u izgradnju vlastitte karijere maksimum rada, spremni prihvatiti izazov i preuzeti rizik. Prema tome, budite gospodari svoje sudbine i nemojte čekati da stvari padnu s neba. Nećete svi uspjeti biti profesionalni arheolozi, ali oni koji uspiju znat će dobro cijeniti ono što su dobili.

Za sve dodatne informacije o Dr. Danijelu Džini i njegovim radovima možete pronaći ovdje:

Macquarie University

Academia.edu

The following two tabs change content below.

Marko Barišić

mag. arheologije

Latest posts by Marko Barišić (see all)

Check Also

BOSANSKOHERCEGOVAČKE ARHEOLOGINJE

Njihova ostavština je velika, a njihov doprinos razvoju arheologije u Bosni i Hercegovini je neprocjenjiv. …

One comment

  1. Je li ovo neka zajebancija ?!
    Nije, časne mi pionirske !
    Poput kolega mu Ive “Ideologa” Lučića i Nine “Bruce Lee” Raspudića – iskompleksiranih patološkom mržnjom prema osmanskom nasljeđu BiH, laički rečeno prema balijama/turcima, što je ujedno neiscrpan izvor inspiracije u njihovom “akademskom radu” – Danijel “Starohrvatska Groblja” Džino, mrtav-hladan/ladan, poručuje da ovo pola pedlja Balkana treba i mora imati tri historije/povjesti/istorije. To je, jebiga, zdrav odnos prema prošlosti – univerzum i zakoni fizike nam diktiraju život u paralelnim dimenzijama, pa tako je sasvim moguće i uredu da jedan šupak ima tri svrhe, a jedno prkno od zemlje tri različite historije.

    Zanimljivo je kako Džino zamjera Berberu što se u svojoj kritici o pisanju Arthura Evansa o bosanskim muslimanima nije posvetio i Hrvatima (na stranu što se bosanski katolici tog vremena ne smatraju Hrvatima, niti Evans piše o Hrvatima nego bosanskoj raji-kršćanima/hrišćanima).
    Zamjerku na račun Berbera, koje li ironije, daje u svojoj kritici Raspudićeve knjige u kojoj se sam Bruce Lee bavi predrasudama stranih autora u odnosu na stanovnike Dalmacije i Hercegovine, naravno uglavnom ove koji se danas nazivaju Hrvati.
    Nezgrapni i neispirativni Raspudićev naziv “polu-orijentalizam” mu nekako zvuči čudno, ali nije loš.
    Ne pita se Džino otkud mu “polu-orijentalizam” – iskompleksirani Raspudić ne prihvata orijentalizam za Hrvate jer su kršćani, a pogotovo jer nisu ni krivi što su osmanlije silom zaprljali rođene europejce.
    Otkud uopće Raspudić u kritici orijentalizma Džinu ne zanima, a i bolje da ga ne zanima jer bi morao priznati da je sam Raspudić utjelovljenje najgorih predrasuda prema ostacima osmanske kulture i tradicije u BiH, odnosno prema Bošnjacima, da je personifikacija Islamofobije, Turkofobije, tribalizma i etno-šovinizma (koji se promovira u nacionalizam) i ksenofobije !

    Još je zanimljivije kako su svi strani savremeni autori koji nisu na istoj valnoj frekvenciji kao Džino, Raspudić, Lučić, žrteve sličnih ili istih predrasuda s kojim su pisali njihovi predhodnici iz kolonijalnih vremena, a ako su slučajno lokalni autori onda mora da su još pod uticajem servilnog mentaliteta s kojim se živjelo, radilo i ulizivalo kolonijalim vlastima i eliti 19. i 20. stoljeća.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Powered by themekiller.com