Castrum Cazin do osmanskog osvajanja

Cazin se nalazi 26 km sjeverno od Bihaća na putu prema Velikoj Kladuši. To je najveće mjesto u kraju uz lijevu obalu Une. Smjestilo se, zajedno sa utvrdom iznad njega, u amfiteatralnoj dolini koju okružuju okolna viša brda. Stari grad (lat. castrum) Cazin sa džamijom leži na nižem konusnom uzvišenju (376 m nadmorske visine, 44° 58′ 10.76″ N  15° 56′ 43.48″ E). U podnožju uzvišenja, sa istočne i južne strane, teče Čajin potok koji izvire u neposrednoj blizini. Sa zapadne strane teče potočić koji se ispod utvrde ulijeva u Čajin potok.[1]

Na osnovu arheoloških nalaza može se zaključiti da je ovo mjesto bilo naseljeno još u eneolitiku  (otprilike 3500.pr.n.e- 2200.pr.n.e) stanovnicima nositeljimalasinjske i vučedolske kulture, zatim u kasnom bronzanom i starijem željeznom dobu (za Branku Raunigprotojapodsko ili japodsko stanovništvo), latenskom i  rimskom, te, naravno, srednjovjekovnom i osmanskom[2]

Prema arheološkim nalazima, ostacima bedema, kao i prema narodnim predajama, utvrda u Cazinu potječe iz srednjega vijeka. Radoslav Lopašić prenosi tu narodnu predaju: Priča kaže, da su u vrieme, dok je knez KeglevićBužim zidao, našli čobani brdo kao zviezdumedjuzviezdami, okomito i gotovo na sve strane vodom obtočeno, kao neko ostrvo. Kad za to začuju glavari, odluče odmah, da bi dobro bilo načiniti na tome mjestu manastir. Zatim podignu naokolo zid, a mjestimice i po dva; po sriedi pak ostane ravnica, na kojoj bude sazidan manastir. lztočno od manastira ozidaju drugi grad kao manastirsko dvorište i tu se naseli narod. Tako je, veli priča, postao Cazin, vrlo tvrdi grad, koji se mogao tim lakše braniti, što je bila pred gradom čatrnja (bunar op.a.) i u njoj vazda dovoljno dobre vode.Ujedno navodi kako su područje oko Cazina i Stine naseljavali Kačićii to već pred kraj XIII stoljeća. Međutim vjerovatnije je da je to bilo u drugoj polovini XV i početkom XVI stoljeća i da su to bili nadinski Kačići.[3]

Ovo područje je već od 1050. godine pripadalo kninskoj biskupiji, a nakon pada Knina u ruke Osmanlija 1522. godine sjedište biskupije je premješteno u Cazin.[4] Nakon tog čina ovo mjesto se češće spominje u pisanim izvorima (prvi spomen je bio tek 1494 godine). Biskupska stolica je tu ostala cijelih 50 godina, a grad su držali naizmjenice biskup Andrija Tuškanić, Petar Keglević, biskup Petar od Ripča, Matija od Zabrđa, Pavao od Hutine, Ivan od Iloka, te Andrija Dudić i Stjepan od BieleStiene od kojih se prvi zadovoljio ubiranjem poreza, a drugi naslovom.[5] Osmanlije su zauzeli grad prvi put 1539 god„ a njih je istjerao Keglević, kasnije hrvatski ban.[6] Godine 1561. osmanske trupe su opet pod Cazinom te general Ivan Lenkovićizviesti 4. srpnja rečene godine pismom iz Sračice, da je potjerao Mustaj-bega Sokolovića od Cazina, Bužima i Bojne. Korisno je još napomenuti da je Cazin 1553. godine dobio krajišku posadu. Deset godina kasnije u njemu je bilo 20 haramija, a general Lenković je predlagao da ih se još toliko tu stavi. Godine 1572. plaća je uprava za dva konjanika i 40 haramija na mjesec 164 forinte.[7]

U aprilu 1576. godine Ferhad-beg je sa sedam hiljada vojnika došao pod Hrastovicu. Putem su upadali u nezaštićena sela, a već u junu zauzeli Bužim,a slijedećeg mjeseca i tvrdi Cazin. U proljeće vojska Đorđa Kovenhilerauspijeva osvojiti Cazin, Zrin i Bužim, ali ujesen 1578. godine bosanski sandžak-beg uspijeva povratiti izgubljene gradove, te osvojiti još i Drežnik.Od novoosvojenih krajeva osnovan je novi sandžak sa središtem u Ostrošcu.[8]

Grad je nepravilno trapezoidnog oblika (cca 50 x 45m) i uglovima jeorijentisan uglavnom prema stranama svijeta. Na sjeveroistočnoj strani se nalaze 3 okrugle kule od kojih dvije štite ulaz. Dakle, grad se sastoji od unutrašnjih, srednjovjekovnih zidova, koji su bolje očuvani i obuhvataju plato na vrhu uzvišenja, i vanjskih zidova koji su položeni na strmome terenu i opasuju stari grad sa svih strana, osim sa istočne gdje se nalazio prilaz utvrđenju. Potonji su jako urušeni i približno su sličnog oblikateobuhvataju terasaste i strme prostore oko grada.[9] Na nekim dijelovima tih zidova više nema, naročito u desnom kutu. Sjeverni zid je u nekim dijelovima sačuvan u visini od nekoliko metara, a od bedema koji se nalazio na zapadu ostali su samo tragovi. Na sjeveru, između dva bedema, nalazi se terasasti prostor kojim se prilazi stambenoj kući imama džamije. Kuća je smještena na sjeverozapadnom uglu iz bedem osmanske utvrde ili na njegovom dijelu, a sagrađena je 1970. godine.

Važno je još napomenuti da ne postoje tragovi postojanja branič-kule, ali je moguće da se oni nalaze ispod džamije koja je nakon osmanskog osvajanja sagrađena na temeljima crkve (sjedišta biskupa).

Koncept utvrde srednjovjekovnog Cazina odgovara gradovimau Pounju.[10]Posjeduje dosta pravilan geometrijski oblik obora i pravilan rasporedbedemskih kula, što odgovara kasnoj gotici u ovim krajevima koji nisu bili u sastavu Bosanske Kraljevine, nego u sastavu Ugarske Nadkraljevine (lat. ArchiregnumHungaricum).[11]U Cazinu je bila varoš (lat. civitas) sa posebnim sudbenim stolom.[12]

Dakle, lokalitet Stari grad Cazin je kako se može zaključiti kompleksan lokalitet, jedan od rijetkih višeslojnih lokaliteta na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine na kojem su otkrivena naselja iz eneolita, gradinsko naselje iz kasnog bronzanog i ranog željeznog doba.[13] Na osnovu ovog je vidljivo da je ovaj lokalitet još uvijek nedovoljno istražen, te da ima mnogo toga za pružiti u rasvjetljavanju davne prošlosti tok područja. Na svu sreću Graditeljska cjelina – Stari grad Cazin sa džamijom u Cazinu je proglašen nacionalnim spomenikom u martu 2005. godine što pruža dodatne mogućnosti prilikom zaštite i istraživanja ovog lokaliteta. Nacionalni spomenik čine bedemi srednjovjekovne i osmanske utvrde, džamija, te pokretni arheološki materijal iskopan na lokalitetu i koji se čuva u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću.

[1]Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Graditeljska cjelina – Stari grad Cazin sa džamijom u Cazinu, http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2546 (13. VII. 2014.)

[2]Branka Raunig, Prahistorijski nalazi na srednjovjekovnom gradu Cazinu, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Arheologija, nova serija, sveska 48/49, Sarajevo, 2001,115-136

[3] Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, 1890, 157.; Ivan Majnarić, Kačići, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.

[4]Hrvatska enciklopedija, Kninska biskupija, LZMK, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32089

(13.VII.2014.)

[5]HusrefRedžić, Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009., 77.; Mirjana Detelić, Epski gradovi, Leksikon, Srpska akademija nauka i umetnosti, Balkanološki institut, Posebna izdanja, 84,  Beograd, 2007., 84.; Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, 1890, 157

[6] Marko Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 26.

[7] Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, 1890, 160.

[8]Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, [ur. Ibrahim Tepić], izrada karata AsimAbdurahmanović]. – 2. izd. – Sarajevo: Bosanski kulturni centar, 1998.

[9]Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom II, Arheološka nalazišta. Regija 1-13., Cazin, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 15.; Branka Raunig, Prahistorijski nalazi na srednjovjekovnom gradu Cazinu, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Arheologija, nova serija, sveska 48/49, Sarajevo, 2001,115.

[10] Vidi Zorislav Horvat, Kružne branič-kule u hrvatskoj Krajini u XVI. stoljeću, Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam: Prostor. sv. 1; br. 2-4 (2-4); 1993.

[11]HusrefRedžić, Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009., 78.

[12] Marko Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 26.

[13] Branka Raunig, Prahistorijski nalazi na srednjovjekovnom gradu Cazinu, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Arheologija, nova serija, sveska 48/49, Sarajevo, 2001, 137.