Njihova ostavština je velika, a njihov doprinos razvoju arheologije u Bosni i Hercegovini je neprocjenjiv. O karijerama poput njihovih većina nas može samo maštati. Ovo su žene koje su čitav svoj radni i većinu svog životnog vijeka posvetile proučavanju prošlosti u Bosni i Hercegovini. One su bile profesionalne, ali i strastvene prema onom što rade. Upoznajte bosanskohercegovačke arheologinje Irmu, Nadu, Vukosavu i Branku.
IRMA ČREMOŠNIK
Djelo Irme Čremošnik je ogromno. Njen doprinos antičkoj arheologiji u Bosni i Hercegovini je izvanredan. Njena istraživanja antičkih lokaliteta od velike su važnosti za antičku arheologiju na našim prostorima. Vila u Paniku kod Bileće i vila u Višićima kod Čapljine vjerojatno su najznačajniji lokaliteti koje je Čremošnik istražila.
Iako nije rođena u Bosni i Hercegovini, cijeli svoj radni vijek provela je ovdje i iza sebe ostavila ogroman opus. Njezina strast prema arheološkim istraživanjima i otkrivanju prošlosti bila je nevjerojatna. Sjećam se da sam čitala o Irminoj borbi da se istraži jedna od najznačajnijih vila u Bosni i Hercegovini – vila u Paniku. Irma se iz petih žila borila da vila ne bude potopljena pod vodom jezera prije nego što se istraži. Ova priča me stvarno fascinirala. Valjda zato što se danas rijetko susrećemo s tolikom strastvenošću, posebno kad je riječ o arheologiji.
Irma Čremošnik rođena je 12.01.1926. godine u Aradu u Rumunjskoj. Njen otac, Gregor Čremošnik, radio je kao stručnjak za srednjovjekovlje u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Tako je i Irma svoje djetinjstvo provela u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Tu je završila osnovnu i srednju školu.
Kasnije se sa obitelji seli u Skoplje, gdje njen otac počinje raditi kao profesor na Filozofskom fakultetu. Čremošnik je diplomirala na studiju klasičnih jezika upravo na Filozoskom fakultetu u Skoplju. Godine 1947. vraća se u Sarajevo i počinje raditi za Zemaljski muzej gdje ostaje sve do 1976. godine kada i završava njena bogata karijera.
Treba napomenuti da je Čremošnik također imala i doktorsko zvanje, stečeno u Ljubljani 1952. godine. Preminula je u Slanom kod dubrovnika 29. 06. 1990. godine, a sahranjena je u Ljubljani.
Ako vas zanima ostavština Irme Čremošnik preporučujem da prelistate njenu knjigu Mozaici i zidno slikarstvo rimskog doba u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1984).
NADA MILETIĆ
Valjda ne postoje arheolozi u Bosni i Hercegovini koji nisu čuli za ime Nade Miletić. Ova arheologinja ostavila je ogroman opus iza sebe. Ne samo da je vodila brojna samostalna arheološka istraživanja, nego je sudjelovala u raznim enciklopedijama i leksikonima. Jedna je od autorica Arheološkog leksikona Bosne i Hercegovine.
Posebno velik doprinos dala je na području ranosrednovjekovne arheologije i umjetnosti, vremena seobe naroda i ranoslavenskog doba na području današnje Bosne i Hercegovine. U Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine njoj je pripala čast da obradi rani srednji vijek gotovo u cjelini.
O značaju njenog rada govore i brojna priznanja koja je dobila za života. U Zemaljskom muzeju stekla je najveće zvanje, muzejski savjetnik. Kasnije je odlikovana Ordenom rada sa srebrnim vijencem (1973.) i Ordenom Zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1989.).
Nada Miletić rođena je 12.5. 1925. u Prijedoru. Srednju školu završila je u Skoplju i Čačku, a studij povijesti umjetnosti i arheologije 1950 godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Odmah po završetku studija zaposlila se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine gdje je radila punih četrdeset godina. Sudjelovala je u rekognisciranju nekoliko stotina arheoloških lokaliteta u Bosni i Hercegovini, a posebno se ističe istraživanje na lokalitetu Grudine u Čipuljiću kod Bugojna.
Bila je jedna od pripadnica generacije pionira moderne arheologije Bosne i Hercegovine, formirane tijekom 50-ih godina 20. stoljeća.
Nada Miletić umrla je 8.10.2002. u Sarajevu.
Ostavština Nade Miletić nalazi se u brojnim enciklopedijama i leksikonima, a možete je pronaći i u knjizi Umetnost na tlu Jugoslavije – Stećci (Beograd, 1982).
VUKOSAVA ATANACKOVIĆ SALČIĆ
Vukosava Atanacković Salčić rođena je 15.10.1931. godine u Beogradu. Spletom životnih okolnosti našla se u Mostaru gdje je provela cijeli svoj radni vijek. Tu je zasnovala obitelj i ostala živjeti sve do svoje smrti, 30.9.2014. godine. Mostar nije htjela napustiti ni za vrijeme rata.
Najznačajnija njena ostavština su istraživanja antičkog razdoblja na prostoru današnje Hercegovine. Njeni najznačajniji znanstveni radovi nastali su kao rezultat mnogogodišnjih istraživanja ispred Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Mostaru. Ovdje možemo istaknuti njene radove o rimskodobnom Dilluntumu, o lokalitetu Desilo na Hutovu blatu, o kamenim spomenicima u Arheološkoj zbirci muzeja na Humcu. Atanacković-Salčić također je dala svoj doprinos u stvaranju trećeg toma Arheološkog leksikona Bosne i Hercegovine.
Zanimljiva činjenica iz Vukosavinog života: Vukosava Atanacković-Salčić četiri je godine aktivno trenirala rukomet u RK „Radnički“ iz Beograda. Kasnije je tvrdila da ju je upravo treniranje pripremilo za naporan posao arheologa.
Godine 1950. započinje redovan studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Izabrala je arheološku grupu predmeta sa povijesti starog vijeka, muzeologijom, etnologijom, grčkim i latinskim jezikom. Kao apsolventica odlazi raditi u arheološku zbirku Zavičajnog muzeja u Tuzli. Diplomirala 1956. godine.
U Mostar dolazi iste godine na poziv akademskog slikara Mirka Kujačića koji je pedesetih godina bio direktor Uprave za čuvanje i održavanje spomenika kulture i prirodnih rijetkosti grada i sreza Mostar. Tu 1.6.1956. započinje raditi kao arheologinja.
Godine 1959. u Sarajevu je pred republičkom Komisijom za zvanja u muzejskoj i konzervatorskoj struci stekla zvanje konzervator-arheolog. Bila je jedina arheologinja u Bosni i Hercegovini koja je nosila ovo zvanje. Kasnije je (1975.) stekla i zvanje viši konzervator-arheolog.
Bila je član Arheološkog društva BiH, Društva konzervatora BiH te Društva konzervatora Jugoslavije. U dvadesetak časopisa možete pronaći njene bibiliografske jedinice (Arheološki pregled, Materijali ADJ, Tribunia, Slovo Gorčina i dr.).
Veliki broj njenih radova nikad nije publiciran, ali unatoč tome njena ostavština je velika. Nažalost, nije dobila zaslužena priznanja za vrijeme svog života. Na nama je da tu grešku pokušamo ispraviti.
BRANKA RAUNIG
Branka Raunig dugo je godina bila jedini stručnjak za arheologiju na širem području Bihaća, pa stoga nije ni čudno što se bavila istraživanjem svih razdoblja ljudske prošlosti. Raunig je iza sebe ostavila nekoliko tekstova o antičkim nalazima na području Pounja, te tekstove o kasnosrednjovjekovnim gradovima. Ipak, njena prva i najveća ljubav bila je prapovijesna arheologija s posebnim naglaskom na posljednje tisućljeće prije naše ere. Najviše se bavila istraživanjem Japoda, plemenske zajednice koja je obitavala na području Bihaća.
Branka Raunig rođena je u Bihaću 1.1.1935. godine. Odrasla je u Kraljevu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Godine 1954. upisuje studij arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Diplomirala je 1958. godine.
Magistrirala je i doktorirala istražujući Japodsku zajednicu. Početkom 1971. obranila je magistarsku temu Japodski kameni, sepulkralni i sakralni spomenici, a 1997. godine doktorirala na temu Figuralne predstave u kulturi prahistorijskih Japoda.
Karijeru je započela kao arheologinja u Muzeju Pounja u Bihaću. Nekoliko godina radila je u Muzeju Đakovštine u Đakovu. Zatim se 1971. godine ponovo vraća u Bihać gdje radi kao direktorica Muzeja Pounja i kao rukovoditeljica arheološkog odjeljenja. U mirovinu je otišla 1998. godine, nakon čega I dalje radi na Godišnjaku Centra za Balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti u Sarajevu.
Stručne i znanstvene radove Branke Raunig možete pronaći u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Zborniku krajiških muzeja Banja Luka, Radovima Muzeja grada Zenice, Vjesniku Arheološkog muzeja Zagreb, Opuscula archaeologiva Zagreb, Arheološkom vestniku Ljubljana, Arheološkom pogledu Beograd, i dr.
Branka Raunig umrla je 13.6.2008. godine u Bihaću.
Kako biste se bolje upoznali s radom Branke Raunig zavirite u njenu knjigu Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda (Bihać, 2006.).
VEZANI ČLANCI
Kiša Ereš
Latest posts by Kiša Ereš (see all)
- Intervju s podvodnim arheologom Darkom Kovačevićem - September 27, 2022
- BOSANSKOHERCEGOVAČKE ARHEOLOGINJE - March 7, 2021
- Najstariji ostaci Homo sapiensa - March 6, 2021