Trepanacija – prapovijesni kirurški zahvat bušenja lubanje

Vedrana Tutiš April 7, 2016 Autorski članci Leave a comment 2,054 Views

Zamislimo na tren da niste moderni homo sapiens 21. stoljeća nego ste pastir koji živi u željeznom dobu na području današnje Švicarske. Kao i svaki dan izveli ste svoje stado na ispašu, ali odjednom jedno od njih postane nemirno i udari vas u glavu! Sjedećih nekoliko dana pritisak vam se stvori u glavi a bol postane nepodnošljiva. Starješine iz plemena se okupe ne bi li našli rješenje ovom, vama itekako bitnom problemu, i odluče da je trepanacija jedina opcija kako bi se pustio pritisak iz glave. Upravo tako! Budući da su smatrali kako je pritisak u glavi nastao zbog zlih duhova, željeznodobni starješine će vam izbušiti rupu u glavi kako bi zlodusi mogli izaći. Kolike su šanse da preživite ovakav postupak? Iznenađujućih 78%. No da bi objasnili kako to znamo moramo se vratiti na početak.

Idemo najprije objasniti pozadinu ovog postupka. Trepanacija je definirana kao kirurški izraz za otvaranje dijela lubanje bez prodora u unutarnje meko tkivo. Brothwell (1981) je identificirao 3 najučestalije povijesne metode otklanjanja kosti koje su uključivale:

Bušenje malih rupa u kružnom obrascu koje će se povezati i omogućiti odstranjenje presjeka
Struganje u kružnom obrascu dok se ne prodre u unutrašnju površinu
Pilanje kosti u dugim linijama kako bi se dobila pravokutna rupa u lubanji

Erdal i Erdal (2011) ispitali su ove vrste trepanacije na lubanjama s područja Anatolije i zaključili da je najviši postotak preživljavanja kod onih pacijenata na kojima se primijenila metoda struganja a najniži postotak je kod onih nad kojima se provodila treća metoda trepanacije.

Nova studija koju su proveli Moghaddam et al. (2015) ispituje proceduru trepanacije na području današnje Švicarske s posebnom pažnjom na postotke preživjelih prema dobi i spolu. Proveli su ispitivanja kod 34 pojedinca nad kojima se izvelo 43 slučaja trepanacije od perioda neolitika pa do novog vijeka. Za svakog pojedinca sagledali su činjenice poput dobi i spola, dio lubanje na kojem je trepanacija provedena, vrijeme operacije tj. da li je provedena tijekom života (intra vitam), pre, peri ili post-mortem (prije, tijekom ili poslije smrti), je li uopće moguće utvrditi vrijeme i na kraju koji je postotak preživljavanja.

Utvrdili su da se za vrijeme neolitika postupak trepanacije proveo nad 10 pojedinaca. Tijekom ovog perioda postupak preživljavanja je bio 72%, dok je nad 50% pojedinaca postupak proveden za vrijeme života s očitim zacjeljivanjem rane. U brončanom dobu utvrđena je jedna operacija post-mortem i jedna za vrijeme života pacijenta što nam govori o postotku preživljavanja od 100%. Tijekom željeznog doba također je zabilježeno 10 pacijenata nad kojima je provedena ova metoda. Nad njih 60% trepanacija je izvršena tijekom života a postotak preživljavanja je 78%.

Zanimljivo je da je tek u srednjovjekovnom periodu nakon ove procedure stopa preživljavanja počela opadati. Od 9 pacijenata samo ih je pola preživjelo operaciju. U ranom novom vijeku zabilježen je jedan pojedinac koji je preživio čak tri operacije trepanacije, ali četvrta je bila smrtonosna.

Ono što nam ova studija govori jest da ste zapravo imali jako velike šanse da preživite trepanaciju u prapovijesnom periodu. Tek je u srednjem vijeku ova procedura postala opasna po život. Moghaddam et al. (2015) smatraju kako je neurokirurgija bila rana specijalizacija i da su prapovijesne populacije imale bolje razumijevanje tijela i postupaka liječenja.

Naravno postupak trepanacije je bio itekako poznat i na našim područjima a najpoznatija pronađena lubanja na kojoj je uspješno izvršena ova operacija je ona iz 5. stoljeća iz Ludbrega, a u pojedinim dijelovima svijeta posebno u plemenskim okruženjima ovaj zahvat je sačuvan i do danas.