Postupak inkvizicije protiv optuženog, kažnjavanje

Postupak inkvizicije bio je takav da optuženi u biti uopće nije imao šanse. Inkvizitor je bio tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kletva smatrana dokazom. Dokazni materijal, kao i optužbe optuženiku nisu bile dostupne, iako je on bio pozivan da prizna, nije znao što bi trebao priznati. Imena navodnih svjedoka bila su tajna, a sam postupak čista formalnost jer je presuda već bila pripremljena. Heretici bi imali pravo na odvjetnika, ali u slučaju da izgube slučaj, odnosno optuženika se proglasi krivim, odvjetnik se više nije mogao baviti pravom. Tako da većina odvjetnika nije niti pokušavala braniti osumnjičenog heretika. Također nije  postojala niti mogućnost žalbe na presudu.

Inkvizicija je pružila široke mogućnosti za osvete, neprijateljstva, spletke, podlosti, pokvarenosti i drugih zala. Djelovalo se putem špijunaže ali nažalost i zvjerskih mučenja. Pribjegavalo se torturi, iako su bile upute da se ne smije život optuženika dovesti u pitanje. Na kraju su inkvizitori imali posla sa tri vrste optuženika, jedni bi odmah priznali, drugi bi se slomili poslije torture, a treći ne bi priznali herezu ni pod torturom.

Kažnjavanje heretika nakon priznanja bila bi prepuštena građanskom sudu jer je inkvizicija ipak crkveno-građanska ustanova. Nije se smjelo prolijevati krv, pa je herehik smaknut najčešće spaljivanjem na lomači, a bilo je i vješanja. Ne zna se potpuno točna brojka smaknutih.

U sljedećem nastavku biti će nekoliko informacija o Tomasu de Torquemadi, poznatom španjolskom inkvizitoru.