Žene u mitraizmu

Činjenica je da, kada govorimo o mitraizmu, ni na jednom od temeljnih prikaza mitraičke ikonografije do sada nije pronađen prikaz žene. Ono što je manje poznato jest postojanje neslaganja o nazočnosti žene u mitraizmu. Cilj ovog članka je ukazati na matrice na kojima se temelje općeprihvaćeni zaključci o nenazočnosti žena unutar ovog kulta, te predstaviti drugačiji pogled na ovu problematiku.

Općeprihvaćeno mišljenje je da su žene isključene iz mitraičke kultne prakse. Štoviše, postoje i radikalni stavovi poput onog kojeg je zastupao Richard Gordon koji je tvrdio da je mitraizam neprijateljski nastrojen prema ženama. On se pri kreiranju svog stava poziva na sv. Jeronima i nabraja sedam stupnjeva inicijacije koji su isključivo „muški, u muškom rodu i po prirodi muški“. (Selem, 2008) Posebno ističe važnost inicijacijskog stupnja gavrana (corax) koji je prema antičkim izvorima shvaćen kao životinja neprijateljska za žene. Problem ovoj tezi predstavlja postojanje stupnja Nymphus. Gordon će ga, u svrhu potvrđivanja vlastite teze, tumačiti kao „martial androgyny“ ističući kako žensko načelo u biti nije neovisno.

Kao što možemo vidjeti, ovakvi radikalni stavovi su prilično neodrživi, a njihova argumentacija temelji se isključivo na obrani prvotno zadane teze. Ne postoji, zapravo, niti jedan valjan argument koji bi ukazivao na neprijateljski odnos mitraičkog kulta prema ženama.

Jedan od najvažnijih pokušaja osporavanja isključenosti žena iz mitraičkih misterija predstavlja rad Jonathana Davida. David se prije svega poziva na činjenicu da se u antičkim izvorima nigdje ne spominje isključenost žena. Štoviše, ističe dva izvora koji govore o uključenosti žena u mitraički kult, od kojih je jedan onaj neoplatonista Porfirija koji piše kako mitraisti sudionike inicirane u obrede nazivaju lavovima, žene lavicama, a nazočne gavranima. Treba, ipak, napomenuti da je tekst oštećen, te da postoje različita čitanja istog. Drugi izvor bio bi Tartulijanov „De praescriptione hereticorum“ u kojemu se kao Mitrini poklonici spominju muškarci „koji se suzdržavaju od spolnog čina i virgines“, tj. djevice.

David svoju tezu potkrjepljuje prikazima lava i lavice na dvostrukoj grobnici iz Oea (blizu Tripolija u Libiji) iz III. stoljeća s oslikanim natpisima Qui leo iacet i qui lea iacet. Osim toga, tvrdi kako su i ostale slikarije vezane za mitraističku ikonografiju. Kritičari ove teorije pozivaju se, pak, na činjenicu da u blizini nije pronađen mitrej niti bilo kakav trag mitraičkog kulta. Ovakvo tumačenje, ipak, ne treba posve odbaciti, jer iako mitrej i drugi tragovi kulta nisu pronađeni, ne znači da nisu postojali.

David kao potvrdu svojoj tezi navodi još tri epigrafička spomenika i tri prikaza žena pronađenih u mitrejima ili u vezi s njima. Prvi natpis je onaj iz mitreja u Ostiji (II. stoljeće) koji mater Iunia Zosima posvećuje kolegiju dendrofora. Ovaj natpis, treba spomenuti, prilično je dvojben kao argument, kao i natpis iz Mediolanuma koji posvećuje žena Varia Q. F. Severa, budući da se D. M. na čelu natpisa može čitati i ako uobičajena posveta Dis Manibus. Treći natpis pak može se dovesti u izravnu vezu s mitraičkim kultom. To je natpis iz Emone čija je posvetiteljica žena  imena Blastia.[1]

Tri prikaza žena koji se dovode u vezu s mitraičkim kultom su ženska bista nađena uz mitrej Santa Prisca u Rimu, kamena skupina koja prikazuje majku i dijete iz mitreja u Germaniji, te nedovršeni kip u mitreju u Carrawburghu na području Hadrijanovog zida u Britaniji. (Selem, 2008.)

Selem smatra kao Davidovi navodi ne mogu pobiti općeprihvaćeno mišljenje o ulozi žene u mitraizmu, ali da ga mogu nadopuniti. Smatra kako bi se primjeri koje daje David mogli pripisati nekoj perifernoj mitraičkoj sekti. Svoj stav potkrepljuje činjenicom da je pronađen samo jedan natpis koji donosi izričito žensku posvetu Mitri, a za tri ženska kipa drži da mogu svjedočiti tome da su žene preko svojih supruga mogle posvetiti kip; da muškarac obavlja neki zavjet vezan za obitelj (skupina s majkom i djetetom) i slično. Mišljenja je da to nipošto ne znači da su članovi obitelji mogli sudjelovati u obredima. (Selem, 2008)

Ipak, s druge strane stoji činjenica da je mitraički kult relativno slabo istražen, te da se u vrijeme „pobjede“ kršćanstva nad ovim „poganskim“ kultom, vršen damnatio memoriae. Mitreji su uništavani i zatrpavani o čemu najbolje svjedoči otkriće mitreja zatrpanih pod kasnijim kršćanskim crkvama. Upravo to može biti razlog za nepostojanje brojnijih dokaza za utvrđivanje uloge žene u mitraičkom kultu.

Ni Selemovo tumačenje spomenutih prikaza žena kao manifestacija periferne sekte, ne može se nikako odnositi na nalaz ženske biste uz mitrej Santa Prisca u Rimu. Postojanje samo jedne biste na području Apeninskog poluotoka moglo bi se dovesti u vezu s već spomenutim damnatio memoriae. Naime, pretpostavka je da se damnatio memoriae intenzivnije provodio na Apeninskom poluotoku, kao što se i samo kršćanstvo na tom prostoru intenzivnije širilo. Možda je upravo to razlog zbog kojeg do sada nije pronađen niti jedan natpis sa ženskom posvetom koji bi se mogao dovesti u vezu s mitraizmom, što svakako ne znači da takvi natpisi nisu postojali.

Treba istaknuti i da su u kreiranju općeprihvaćenog mišljenja o isključenosti žena u mitraističkom kultu važnu ulogu imali autoriteti čiji zaključci se često ne preispituju, već ih se uzima kao konačne. Na takvim mišljenjima, ukoliko su pogrešna, temelje se brojna druga pogrešna tumačenja. Ovakav razvoj događaja dovodi do potpuno pogrešno postavljene slike prošlosti, što današnja arheologija na našim prostorima, nažalost, još uvijek čini.

Potrebno je, dakle, preispitivati dosadašnje teorije i stavove, te ispitivati njihovo porijeklo. Potom ih je potrebno dopuniti ili, u slučaju da su pogrešno postavljene, odbaciti.

 

[1] Natpis glasi: D(eo) i(nvicto) Mithrae/Silvano Augusto/sac(rum) Blastia/e…e…