Srednjovjekovno oružje – samostrel

Povijest samostrela počinje oko 600 god. pr. Kr. u Staroj Kini. Grci i Rimljani također su poznavali ovo oružje, a isto tako je  jedno od karakterističnih oružja srednjeg vijeka. Njegova izrada temelji se na upotrebi konstrukcije kratkog luka. Strelice za samostrel bile su manje od običnih strijela, a usto i smrtonosne. Raspon samostrela bio je 350-400 jarda (1 jard = 0.9144 m), ali su se iz njega mogle ispaliti samo dvije strelice u minuti. Ovo oružje bilo je jednostavno za uporabu i zahtijevalo je minimalan stupanj obuke.

Samostrel je imao drvenu osnovu, uglavnom od jasena, lijeske i slično, premazanih ljepilom ili materijom sličnom laku. Luk samostrela bio je izrađen od drveta, željeza i čelika. Žice su izrađivane od vlakana konoplje, najčvršćih i najmanje elastičnih tada dostupnih vlakana. Bile su natopljene u ljepilu koje je služilo kao neka vrsta zaštite od vlage. Za napinjanje žice nije bila potrebna posebno velika fizička snaga, tako da je ovo oružje bilo idealno za mladiće, starce ili vojnike koji bi se razboljeli.

Strelice bi se položile u utor na vrhu baze samostrela i povukao bi se okidač. Samostrelom je mogao upravljati čak i neobučeni vojnik, a oružje je, za razliku od dugog i kratkog luka, moglo biti napunjeno do kraja. Smrtonosni samostrel mogao je ubiti vojnika u punom oklopu i strelica je lakše dolazila do cilja nego kod dugog i kratkog luka. Vojnici kojima je u borbi bio povjeren samostrel nosili su odjeću ojačanu komadima kože, metalnim trakama ili prošivanom tkaninom.

Glavni nedostatak samostrela su vrijeme i trošak potrebni za njegovu izradu i velika sporost u borbi.