Materijali: keramika

Razlog za prezentiranje svojstava i važnosti keramičkih izrađevina je činjenica da se keramička građa ubraja u jedan od najvažnijih dijelova muzejske građe. Najčešće je pronalazimo u obliku keramičkih krhotina, a dobiva se što slučajnim nalazima, što zaštitnim i sistematskim iskopavanjima.

Praksa koja se danas provodi na našim prostorima bazira se na pranju (mlazom mlake vode i mekom četkom) i razvrstavanju ulomaka keramike, a posebna se pažnja posvećuje čišćenju rubova, najbitnijih za dobru rekonstrukciju posuda. U slučaju da je se na keramici nalazi sloj vapnenaste ili kremaste kore, za ispiranje se koristi i 1-5% solna kiselina.

Lako raspadajući i inkrustrirani[1] ulomci čiste se suhi ili pomoću kista. Natapaju se 3-4 %-tnom emulzijom polivinilacetata i vode ili emulzijom Acronexa, a proces se ponovi nekoliko pita. Na taj način se učvrste ulomci, te se mogu čistiti vlažnom spužvom ili vatom, ali prije nego se otopina stvrdne.

Oprani ulomci se ostave na sušenje, nakon čega slijedi lijepljenje. Proces u pravilu ide od spajanja manjih komada ka većima, kako bi fragmenti tvorili cjelinu, a rubovi moraju točno prileći jedan uz drugi. Dijelovi se ne lijepe prije nego se utvrdi da sigurno pristaju jedinstvenoj cjelini, a za njihovo označavanje služimo se kredom. Za lijepljenje se koriste razne vrste ljepila kojima se namažu rubovi ulomaka. Vrlo je važno da rub koji lijepimo bude vodoravan i da gornji ulomak svojom težinom pritišće donji.

Za spajanje većih komada keramike mogu poslužiti razni predmeti, a posebno se rado koristi selotejp, tako da se ulomci namažu ljepilom, stisnu se jedan uz drugi, pa se selotejpom oblijepe s obje strane, a nakon sušenja selotejp se skine. Selotejp se ne primjenjuje za inkrustrirane ili druge osjetljive ulomke.

Prilikom sortiranja komada keramike potrebno je obratiti pažnju i na samu strukturu materijala. Varijacije, koje su primjetne na rubovima ulomaka, javljaju se zbog kemijskog sastava gline, primjesa koje služe mijenjanju svojstava gline pripremljene za oblikovanje, te razlika u procesu pečenja. Za istraživanje strukture keramičkog materijala koriste se različite metode kojima se nastoji utvrditi sastav glinene smjese i postoci primjesa, kao i objasniti kemijski procesi koji nastaju tijekom pečenja. Iz ovih istraživanja dobivaju se predodžbe o porijeklu korištenog materijala, potvrđuje se pripadnost posude određenoj radionici i slično. Postupak proučavanja i korištenja metoda za utvrđivanje koncentracije elemenata i strukture materijala naziva se fingerprinting of pottery.

O rekonstruiranju, pak, postoje brojna mišljenja, a u većini slučajeva posude se dopunjuju samo onda kada je očuvan cijeli profil, dok nadopune u ostalim slučajevima služe kako bi očuvale stabilnost fragmenata. Posude se nadopunjuju na razne načine – glinom za modeliranje, plastelinom ili parafinom. Glina i plastelin upotrebljavaju se tako da se od njih naprave pločice koje se pritisnu na original, te ih se stavlja na ono mjesto gdje se nadopuni fragment. Nakon toga se taj dio ispuni (što boljim) gipsom te se na taj način dobije identičan oblik originala.

Dopunjeni dijelovi se zbog hrapave površine dodatno obrade nožem, rašpom, špahtlom, staklenim papirom ili električnim strojem za poliranje, nakon čega rekonstruirana posuda očisti kistom ili mokrom spužvom, a posebna se pažnja, pritom, stavlja na otklanjanje tragova gipsa sa originalnih ulomaka. Rekonstruirane i očišćene posude na kraju se retuširaju akvarelnim ili tempera bojama, a najčešće su potrebni zlatni oker, svijetli oker, prirodna sijena, pečena sijena, umbra žuta, umbra, cinkovo bjelilo, cinober. Nakon retuširanja slijedi i konzerviranje posude pomoću emulzije vode i umjetnih smola. Ovako zaštićene posude otporne su na vlagu.

Možemo na kraju još ukazati na činjenicu da je, iako je keramička građa element kojim se prapovijesna/prahistorijska arheologija služi za rekonstrukciju ekonomske i socijalne situacije na kronološki starijim prapovijesnim/prahistorijskim nalazištima, njen značaj na metalodobnim, antičkim i srednjovjekovnim lokalitetima prilično zanemaren.

Fluksi, J. (1979.)

Kirigin, B., Katunarić, T., Šešelj, L. (2005.)

Miletić, I. (2007.)