Antička filozofija: o ispravnom životu (o etici)

„Just because you feel good, doesn’t make you right…”  …… jake, razarajuće riječi koje nas tjeraju na priupit savjesti…..sva naša uživanja kao da propadaju i gube smisao….

Ima li čovjek pravo na užitak? Ako ima, do koje mjere? Što to uistinu čovjek podrazumijeva pod užitkom?  Većina nas će se sigurno složiti s tim da čovjek ima prava, ali ipak moramo imati na umu da je „zarobljen” normama, silnim pravilima i zapovijedima koje reguliraju njegovo ponašanje, što posebice uključuje vjerske propise.

Pitanje o užitku vraća me u daleku prošlost, u antičku filozofiju. Što, kad bolje promislimo, i nije čudno jer upravo su tu načeta i postavljena ključna filozofska pitanja, tako da su ostala filozofska razdoblja na kraju kao nadogradnja na antičku filozofiju. Promišljanje o ispravnom životu u antičkoj filozofiji vodi se pitanjem „što je najviše dobro?“, tj. što je posljednji cilj našeg djelovanja, naših težnja? Drugim riječima, što je naš ideal u životu? Odgovor na ovo pitanje rješava sva pitanja o moralnom (ispravnom) životu.

Sve je započelo (što se etičkih pitanja tiče) Protagorinim stavom da je čovjek mjera svih stvari; onih koji jesu da jesu i onih koji nisu da nisu i tako doveo do relativnosti etičkih normi. Do ovog zaključka je došao zbog svojih brojnih putovanja i susreta s ljudima iz različitih krajeva, a svi oni su zastupali različite etičke norme. Nimalo nas onda to ne iznenađuje. No, koliko god čovjek sam sebi stvarao ljestvice vrijednosti, ipak postoje neke objektivne vrijednosti oko kojih se većina ljudi slaže, npr. mir u svijeti, ali nećemo se sad oko toga zadržavati.

Predstavnici jedne od sokratskih škola, kirenske škole (4. st. pr. Krista), Aristip i Hegezija su zagovarali hedonizam (grčki hedone – užitak, naslada, zadovoljstvo). Dobro je ono ugodno, a ono neugodno je zlo, tj. zlo je poistovjećeno s boli. Prema tome, njihov posljednji cilj, ideal, je osjetno zadovoljstvo. Čovjek je sretniji što mu je život ispunjen s više ugode, a manje neugode. I s ovim se možemo složiti, ali previše ugađanje osjetilima vodi nas i do sebičnosti, samo ja i nitko drugi. Možemo li stoga uživati dokle god naš užitak ne štedi drugima?!

Nasuprot ovoj školi, pojavljuje se kinička škola, čiji su najznačajniji predstavnici svima dobro pozanti Diogen i Antisten. Njihov ideal je bio manje je bolje. Čovjeku je malo potrebno za sreću, nepotrebno se zatrpaje stvarima i ovisi o njima. Diogen je grabio vodu rukom i tako ju pio, čašu nije htio koristiti. Živio je u bačvi na atenskom trgu. Kada mu je Aleksandar Veliki ponudio da će mu ispuniti svaku želju, zatražio je samo da mu se makne sa sunca! Zatim, hodao je gradom usred bijela dana i držao upaljenu svjetiljku, a kad su ga upitali što traži, odgovorio je da traži čovjeka! Da, čovjeka koji nije rob stvarima! Zadovljstvo je u malim stvarima!

Ostavit ćemo Diogena na miru, a mi idemo dalje. Budući da je razumijevanje fiklozofije vezano i za razdoblje u kojem je nastala, prisjetimo se što se to događalo u vrijeme stoičke i epikurejske škole. Aleksanar Veliki (334. pr. Kr – 323. pr. Kr.) osvaja zemlje te stvara svjetsku državu što je dovelo do miješanja različitih kultura. Ujtecaj grčke kulture širi se Sredozemljem, posebice nakon što su Rimljani 146. pr. Kr. osvojili Grčku. Zbog svih tih promjena i nemira, filozofija se okreće etičkim pitanjima. Pitanje sreće i ispravnog života su glavne teme filozofskih rasprava, s razlikom što se sad stavlja čovjek kao pojedinac i njegova sreća, a ne težnja k zajedničkoj, općoj sreći društva. Uvidjeli su da možda i nije tako lako usrećiti masu ljudi na isti način.

Filozofi rimsko-helenističke filozofije govore o idealu mudraca, iako ga svatko shvaća na drugačiji način, opet svi oni teže k postizanju duševnog mira. Slično kinicima, stoici su bili protiv bilo kakvog ugađanja osjetilima. Stoicizam je osnovao Zenon iz Kitiona (336. pr. Kr. – 264. pr. Kr.). Ostali važni predstavnici su Hrizip (281.pr. Kr. -208. pr. Kr.), Seneka (4.g.pr. Kr. – 65. g. po. Kr.), rob Epiktet (60. po. Kr. – 140. po. Kr.) te car Marko Aurelije (121. po. Kr. – 180. po. Kr.) Iako postoje razlike unutar samog stoicizma, zajedničko im je to što su se slagali s tim da svijetom vlada logos, svjetski um, stvaralačka vatra (sila), Bog; sve je nužno određeno, a čovjek je dio te prirode i ukoliko želi živjeti sretno, mora živjeti u skladu s prirodom. Duševni mir  postiže se autarkijom. Stoički mudrac je onaj na kojeg ne mogu utjecati afekti, a za stoike postoje četiri vrste afekata: žalost, strah, požuda i naslada. Zanimljiva je Senekina usporedba bijesa s kiselinom: „Bijes je kiselina koja učini više štete brodu na kojem se čuva nego nekom drugom.” Afekte izbjegava pravom upotrebom uma, a kada uvidimo pravu vrijednost stvari, nećemo željeti krive stvari, nego samo dobre. Između ovih dobrih i loših stvari nalaze se one ravnodušne  (adiaphora) koje ne pridonose ni sreći ni nesreći. Tako razlikuju i dobra i loša djelovanja, a i ona srednja djelovanja, koja nemaju nikakav utjecaj na sreću. Krepost je jako bitna za sreću, a ona se postiže upravo moralnim uvidom u vrijednost stvari. Čovjek bira one stvari koje su mu naravne i tako odbacuje one koje mu štete.

Seneka je tako rekao da nije siromašan onaj koji ima malo, već onaj koji želi više. Idel stoicizma je apatija pa je stoga stoički mudrac lišen svakog afekta. On je snažna ličnost jer posjeduje razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost. Možda bi se trebali ugledati na njih i ne prisvajati sve srcu. Moram reći da mi se baš sviđa ovaj njihov mudrac, ali također priznati da nije tako lako negirati osjećaje. Koliko god nas osjetila varala, ipak su tu i ne možemo bez njih, ali zato moramo aktivirati um da se jače bori protiv osjećaja.

S druge strane, javlja se epikurejska škola čiji je osnivač Epikur (341. pr. Kr. – 270. pr. Kr.) Od poznatijih predstavnika bio je i pjesnik Tit Lukrecije Kar (98. pr. Kr.– 55. pr. Kr.). Isticali su da je životni ideal sreća i ugoda što onda vodi do načela da život treba živjeti punim plućima, uživati u životu, stvarati sreću.

Epikur kaže: „Stoga treba da se trudimo oko onoga što stvara sreću, jer, ako je ona uz nas, imamo sve, a ako je nema, poduzimamo sve da bismo je postigli. Privikavaj se na shvaćanje da nas se smrt ništa ne tiče, jer je sve dobro i zlo u osjećanju, a smrt je gubitak osjećanja. Stoga ta točna spoznaja da nas se smrt ništa ne tiče omogućuje da uživamo u smrtnom životu. [….] Tako da nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče, jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas.”  Sviđa vam se to što ste pročitali? E, pa, ako ste ateist, zasigurno vam se svidjelo. Ako ne, onda se pitate, a što je sa životom nakon smrti. E kod njega nema života nakon smrti. Dok jesmo, živimo, dok nismo, ne živimo i to je to. No, varate se ako ste pomislili da je ovo kraj, da se više nema šta reći o Epikuru. Iako ističu ugodu kao  krajnji cilj, uvelike se razilukuju od kirenske škole. Većina ljudi je čula za ovaj gore navedeni citat, ali sigruno nije čula za daljnji dio teksta u kojem Epikur kritizira osjetnu ugodu. Da, za njega ugoda i zadovoljstvo nije povezana s osjetilima, kao što se automatski veže uz hedonizam. Njegov hedonizam nazivaju produhovljeni hedonizam,  a  zašto? Zato što on ugodu vidi u stvarima višim od osjetne ugode, a za njega to su svakako prijateljstvo, solidarnost, pravednost, mudrost. Vidimo da su slični sa stoičkim mudracom. No, bitna razlika je u tome što za stoike osjeti nemaju nikakvu pozitivnu vrijednost, dok kod epikurejaca, osjetila su bitna jer su ključna za spoznavanje.

„Tako i kruh i voda pribavljaju najveću nasladu kada ih uzme netko kome su potrebni. ..Kad dakle kažemo da ja naslada naš cilj, ne mislimo pritom na naslade pokvarenjaka, ni na one koje se sastoje u samom uživanju, kao što smatraju neki, koji su u to neupućeni ili su naši protivnici ili to krivo shvaćaju, nego na to da nam tijelo bude bez boli, a duša neuznemirena. Ta ugodan život ne stvaraju pijanke i s njima združeni veseli ophodi, ni naslade, ni uživanje, nego trijezan razbor, koji u svakom slučaju ispituje razloge, zbog kojih treba nešto birati ili izbjegavati, i koji odbacuje mnijenja, od kojih obuzima duše najveća uznemirenost.”

Citati su iz njegovog pisma Menojkeu.

Ideal za njih je ataraksija (grč. ataraksia – stanje bez strasti, duševni mir).  Duševni mir se postiže kad je tijelo bez boli (kad je zdravo) i kad nam duša nije uznemirena. Ne ugađati osjetilima, već duši. Zato se i zove produhovljeni hednoizam. Dugo vremena se Ekipurova filozofija smatrala nemoralnom jer potiče na ugodu. Samo je krivo protumačena. Ugađa se duši, a ne osjetilima.

I eto nas opet na početak, na stih da samo zato što se dobro osjećaš, ne znači da si u pravu.

Koliko god nas naša osjetila varala, obmanjivala, ne možemo reći da nisu vrijedna i bitna. Ali isto tako trebamo aktivirati naš um da nas odvlači od prevelikog ugađanja osjetilima. Ljudi nisu roboti i zato treba umjereno svemu pristupiti. Tako ću i ja, naći zlatnu sredinu jer je čovjek ujedno i osjećajno i racionalno biće, jer neke stvari mjerimo po sebi, kako Protagora tvrdi, ali opet, tu su neke stvari koje razborit um prihvaća. Ugađanje sebi, ali do te mjere da ne naštetimo drugima.

Kakav god vam ovaj tekst bio, ako je u vama potaknuo barem jedno pitanje, uspiješan je, jer vas je nagovorio na filozofiju. Svaki odgovor postavlja novo pitanje i nagovor na filozofiju. Za kraj, poslušajte pjesmu čiji se stihovi nalaze na samom početku ovog teksta. Naime, ona je krivac za ovu raspravu, koja je koliko god se dugo činila, samo kratki prikaz.