Intervju s dr. Ivanom Šprajcom

Prof. dr. Ivan Šprajc, arheolog i antropolog iz Istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, u svom znanstvenom radu bavi se prvenstveno mezoameričkom arheologijom i arheoastronomijom. 2014. godine metodama zračne arheologije i fotografije sa svojim je timom uspio locirati dva zaboravljena grada starih Maya, Tamchen i Lagunitu, koji su vremenom kompletno završili pod gustim raslinjem džungle poluotoka Yucatana. Oba grada nađena su nedaleko od Chactuna, trećega majanskog grada koji je prof. Šprajc sa svojim timom pronašao godinu dana ranije, 2013.

Iako je prof. Šprajc jako zauzet, bio je jako ljubazan da odvoji malo od svog dragocjenog vremena  kako bi za čitatelje Arheona odgovorio na nekoliko pitanja.

1. Iz naših Balkanskih perspektiva vaša otkrića zvuče doista fascinantno i svakako motivirajuće za bilo koga tko voli starine. Ipak, ono što nas zanima ovdje jest na koji način raznovrsne indigene i druge zajednice Meksika doživljavaju činjenicu da stručnjak iz ‘daleke’ Europe istražuje ‘njihovu’ kulturnu baštinu? Da li vaša istraživanja uključuju i ljude iz indigenih zajednica i ako jeste, na koji način?

Indigene ili indijanske zajednice u Meksiku su formalno dio meksičke nacije (slično i u drugim zemljama sa autohotonom populacijom), iako one do neke mjere imaju i svoj vlastiti identitet. Zbog toga nema neke velike razlike ako taj identitet i njihovu kulturu, istražuju Meksikanci ili pripadnici neke druge nacije. Bitno je kako se taj istraživač prema njima ponaša. Pošto je većina meksičke populacije rasno miješana, valja naglasiti da je pojam indígena prije svega kulturna kategorija; comunidades indígenas su one zajednice koje u znatnoj mjeri ohranjuju pretšpanske tradicije. Na teritoriji gdje mi radimo nema baš takvih autohtonih zajednica, jer su naselja bila osnivana u zadnjih nekoliko decenija od kolona iz različitih predjela Meksika, uključujuči i one koje su nasljednici Maja i govore neki od majanskih jezika, recimo Chol. U našim istraživanjima uvijek su uključeni i lokalni radnici, koji su neophodni zbog njihovog poznavanja terena i snalažljivosti u datim okolnostima. Oni nas poštuju ne samo zbog zarade koju im omogućujemo, nego i radi tretmana. Mogu da kažem, da mene lično sa dosta tih pojedinaca veže i pristan prijateljski odnos.

2. Zna se kako se arheologija u bivšim europskim kolonijama, sada u vremenu postkolonijalne kritike, koristi za redefiniranje indigenih, kulturnih i nacionalnih identiteta. Kako u tom kontekstu promatrate Meksiko, a samim tim i vaša otkrića?

Meksiko je nezavisna zemlja sve od početka 19. stoljeća. Kolonijalni period je dakle veoma daleko, te zemlja ima potpuno razvijen nacionalni identitet koji čak može služiti kao primjer pozitivnog nacionalizma (znači bez šovinizma). U zadnje vrijeme sve je veća i svijest o vrijednosti kulturnog diverziteta i kulturnih autonomija, tako da naša istraživanja nemaju bitnog značaja za ovakva redefiniranja. Naša su otkrića samo prilog napretku opće nauke, tako ih promatramo mi i tako ih promatraju i u Meksiku.

3. Pretpostavljamo da vaša istraživanja neće završiti na ovome, već će biti nastavljena. Šta je ono čemu se želite sljedeće posvetiti i u kojem će pravcu teći vaš daljni istraživački rad.

U ovom momentu nemam definiranih planova, budući da oni zavise i od mogućnosti financiranja. Pošto i dalje postoje veliki predjeli koji sa arheološkog stanovišta nisu uopće istraženi, moguće  je da ćemo nastaviti dalje sa rekognosciranjem. Ipak, ni opcija intenzivnije istrage manjeg područja također nije isključena do kraja.

4. Pokazali ste kako se nove tehnike, poput zračne fotografije ili satelitskih snimaka, odlično mogu pridodati starim tehnikama u arheologiji kako bi istraživanje, a i samim tim i rezultati bili bolji. Budući da se nove tehnike koje se mogu koristiti u arheologiji, u Bosni i Hercegovini upotrebljavaju rijetko ili nikako, možete li nas savjetovati kako da arheolozi iz BiH na neki praktičan, a i financijski povoljan način dobiju edukacije o novim tehnikama u svrhu implementacije istih i u našoj zemlji?

Istina je da su nove tehnike u arheologiji jako korisne kada se pridodaju starima. Mi smo na primjer do sada pokušavali raditi sa satelitskim snimcima, ali smo najviše rezultata postigli sa zračnom fotografijom. Lidarsko snimanje (sigurno optimalna savremena tehnika daljinskog istraživanja) je u planu, ali ga još nismo upotrijebili  budući da su i u našem slučaju problem financije. Nemam recept za implementaciju novih tehnika u BiH, ali mogu da kažem da naš institut surađuje sa dr. Admirom Mulahusićem sa Građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, baš u pogledu daljinskog istraživanja, pa se možete obratiti na njega. Nije na odmet ni napomenuti da je nedavno izašla knjiga: Krištof Oštir i Admir Mulahusić, Daljinska istraživanja (http://iaps.zrc-sazu.si/sl/publikacije/daljinska-istrazivanja#v).