Castrum Ostrožac do osmanskog osvajanja

Stari grad (lat. castrum) Ostrožac (historijski naziv mu je Horosium, a etimološki se povezuje s deminutivom od ostrog [1]) leži na kraju jedne kose iznad lijeve obale Une i kraj ceste Bihać-Cazin. Prvi put se spominje 1286. kao grad knezova Babonića Blagajskih [2], a zatim vrlo često u XIV. vijeku i to 1318., 1321., 1330., [3] 1343., 1374.,1395., godine i dalje. Od 1396. često mijenja gospodare, a od 1436. ponovo je u vlasti Babonića, što 1441. godine potvrđuje i kralj Vladislav. [4] Bio je to castrum s naseljem slobodnih građana. [5]

Spomenut je i 1403. kad se navodi da je u Ostrošcu bila općina i bratstvo sv. Katarine. Općina je imala svoj pečat u kojem je bila urezana kula, mjesec i zvijezda. [6] Kako navodi Ćorović kasnije su Babonići Blagajski ustupili kralju Sigismundu grad Ostrožac i Krupu u zamjenu.[7]

Osmanlije su Ostrožac opsjedali 1538. i 1543. godine. Polovinom XVI. vijeka, oko 1551. na preporuku generala Ivana Lenkovića, Ostrožac radi svoje važnosti dobija krajišku stražu koja 1553. godine broji 40 vojnika. [8] Pod Osmanlije je privremeno pao 1577., a konačno 1578. Od te 1578. godine pa do pada Bihaća 1592. godine sjedište je Ostrožačkog sandžaka.[9]

Ostrožac je bio jaka utvrda te njezini ostaci govore o mnogim pregradnjama i učvršćivanjima. Kružna kula u sredini mnogih kršćanskih fortiflkacija i turskih tabija, ako je i ostatak prvobitna feudalnog castruma, još više je proizvod borbe s pomoću vatrenog oružja. Karakterističan je polukružni kordonski vijenac u podnožju, kakav se inače nalazi na kulama sisačkog kaštela, te velik otvor na vrhu kule čija je namjena obrana s pomoću topova. To više nije branič-kula, rezidencija za boravak i osobnu sigurnost vlasnika ili kaštelana, to je renesansna baterijska kula, vjerovatno suvremenik kaštela u Sisku. To je veliki grad, smješten na oduljem hrptu, koji je nekad bio dubokim jarkom odijeljen od ostalog terena. Odmah iza jarka bio je dobro branjeni ulaz s nekoliko sačuvanih tabija i kula povezanih kamenim bedemima. Na kraju grada podignute su neke stambene prostorije, koje su obnovljene na početku ovog stoljeća. [10] Utvrđenje se od prvobitnog jezgra širilo prema zapadu zauzimajući svojim oborima cijelu površinu zaravni i opasujućije bedemima i bedemskim kulama. Izdužen oblik utvrde, prateći teren, postao je posve nepravilan. Dužina utvrđenja iznosi oko185 m, a širina varira od 30 do 80 m. Situiran je u pravcu zapad-istok. U prvoj fazi je izgrađena samo okrugla glavna odbrambena kula samalim oborom, u drugoj fazi ona je opasana ovalnim većim oborom poluprečnika oko 20-23 m. U ovom oboru tada su izgrađeni novi objekti koji su služili, u prvom redu za ojačanje odbrambenih mogućnosti,ali i za stanovanje brojnije posade.

U trećoj fazi nastao je izduženi obor prema zapadu sa bedemskim kulama, a u četvrtoj osmanske pregradnje .[11] Nepravilno kružni srednjovjekovni dio, promjera 45 – 50 m, s kapi kulom[12], promjera 4.5 x 4.8 m, i kružnom branič-kulom, promjera 13 m, je posebno zanimljiv, jer je na branič-kuli sačuvana figura zmaja u reljefu. [13] Predstava zmaja ima karakteristike vanredne gotičke skulpture u kamenu. Zadnji dio tijela zmaja je sakriven zidom koji je prislonjen uz glavnu odbrambenu kulu.[14] Uz kulu se još nalazi i bunar.[15]

Zidanje u Ostrošcu spada među najljepše i najkvalitetnije u Bosni.Kada su Beširevići prodali grad Lotharu von Berksu, novi vlasnik u mnogome je izmijenio zapadni dio grada, na čijem vrhu je izgradio, između 1901. i 1905.godine neogotički dvorac koji se dobro uklapa, kako u prirodni ambijent, tako i u arhitektonski ansambl srednjovjekovnog utvrđenog grada Ostrošca. [16]

Da bi se dao tačan odgovor na razvitak utvrđenja, na sve izmjene i dogradnje koje je doživio neophodna su obimna arheološka i arhitektonska istraživanja. Grad je relativno dobro očuvan, te bi mogao, uz arhitektonsku konzervaciju, dobiti više savremenih namjena, od kulturnih do ugostiteljskih.

[1]Stari slavenski naziv za mjesto utvrđeno palisadom, u tom značenju posvjedočen staroslovenskim ostrogъ, up. dalje rus. ostrog, polj. ostróg, češ. ostroh ‘tamnica’, izvedeno od *ostrъ ‘oštar’, ili, prije, od korijena koji je u strog, straža. Mirjana Detelić, Epski gradovi, Leksikon, Srpska akademija nauka i umetnosti, Balkanološki institut, Posebna izdanja, 84,  Beograd, 2007., 311.

[2]Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, Naše starine 1, Sarajevo, 1953, 32; Babonići Blagajski, ogranak hrvatske plemićke obitelji Babonića. Naslov knezovi Blagajski (lat. comes de Blagay), pod kojim se od 1330. javljaju u vrelima i nazivaju u historiografiji, dobili su po svojem tvrdom gradu Blagaju na Sani. Taj pridjevak prvi je nosio knez Dujam II., sin Radoslava Babonića, pa ga se smatra osnivačem knezova Blagajskih.Hrvatska encikopedija, Blagajski, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8038, (23. decembar 2013.)

[3]Spominje se 1330 godine u povelji kralja Karla Roberta koju je izdao Radoslavu Baboviću. Marko Vego, Naselja srednjevjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 88

[4] Husref Redžić, Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009., 155

[5]Zorislav Horvat, Kružne branič-kule u hrvatskoj Krajini u XVI. stoljeću, Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam: Prostor. sv. 1; br. 2-4(2-4); 1993., 182

[6]Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina: mjestopisne i poviestne crtice, Matica hrvatska, 1890., 185

[7]Владимир Ћоровић, Хисторија Босне, књ. I, Српска краљевска академија, Београд, 1940., 349

[8]Redžić, Srednjovjekovni gradovi, 155; Horvat, Kružne branič-kule, 182

[9]Horvat, Kružne branič-kule, 182

[10] Isto. 182-183

[11]Redžić, Srednjovjekovni gradovi, 156

[12] Tip kula koje su u ratu služile za odbranu, a u miru, kao gradska vrata.

[13]Arheološki leksikon BiH, Tom II, Sarajevo, 1988., 23

[14]Redžić, Srednjovjekovni gradovi, 156

[15]Arheološki leksikon BiH, Tom II, 23

[16]Redžić, Srednjovjekovni gradovi, 156