Šta možemo naučiti iz smeća?

Jedna tužna spoznaja za tradicionalnu arheologiju u Bosni i Hercegovini jest ta da je ona od većine povjesničara ali i samih arheologa prihvaćena kao pomoćna disciplina povijesti te je njena svrha u tome kako bi samo ‘dokazala’ stvari koje historičari, preko pisanih izvora, već ionako misle da znaju.

Srećom, ovakav stav prema arheologiji nije univerzalan već su ga neke ‘zapadne’ zemlje poodavno napustile. Jedan od eksperimenata koji je tome itekako pridonio je takozvani Projekt smeća, kojeg je 70-ih godina u Taksonu u Arizoni započeo arheolog William Rathie.

Projekt se temeljio na zamisli da se prikupe podaci nekih stanovnika Taksona o njihovim potrošačkim navikama kako bi se nakon toga kroz ostatke smeća tih istih ljudi provjerilo činjenično stanje datih izjava. Ono što se saznalo na kraju jest da dati podaci o potrošnji tih ljudi nisu uvijek odgovarali stvarnom stanju smeća u kantama.

Od raznih informacija koje su bile prikupljene saznalo se izmeđuostalog mnogo i o konzumiranju alkohola. Naime, informacije o potrošnji alkohola koje su dobivene od ispitanika nisu odgovarale broju boca sa sadržinom alkohola pronađenih u smeću. To bi značilo da ono što su ljudi o sebi govorili kroz ankete i intervjue nije odgovaralo onome što su stvarno i činili u životu. Ljudi vole uljepšavati i iskrivljavati sliku stvarnosti iz raznih razloga, i to je nešto čega svaki istraživač mora biti svjestan kada se bavi bilo kojom vrstom izvora iz kojih crpi informacije.

Prebačeno na priču o prošlim vremenima i arheologiji mnogo se toga može naučiti iz ovog projekta. Jedna od stvari je i ta da je pisani izvor ljudska tvorevina koja je pod utjecajem mnogih faktora napravljena kako bi, ne opisala stvarnost, već je (re)producirala. Zbog toga, koliko god voljeli određene povijesničare, filozofe ili pisce iz prošlosti, njihova djela treba uzimati sa oprezom budući da su i oni ipak samo ljudi koji kroz svoja pisana djela prenose ne ono što stvarno jeste, nego ono kako bi prema raznim interesnim sferama to trebalo biti.

Zbog toga arheologiju ne treba gledati kao na disciplinu kojoj je svrha da dokaže pisane izvore (koji su, kako smo već vidjeli, već sami po sebi problematični), već je ona tu da bi se kroz svoju metodologiju bavila ne samo pisanim izvorima, već zapravo svim materijalnim ostacima prošlosti.

Iako je pisani izvor dragocjena stvar, on nije samodostatan kako se to kod nas često vjeruje. On, stavljen u kontekst skupa sa drugim materijalnim ostacima prošlosti može biti sagledan iz daleko više perspektiva, nego kad je izvađen iz konteksta i tumačen kao neupitna istina koja objektivno reflektira ili prenosi zaboravljenu stvarnost.

Pisane izvore su, dakle još jednom, sa svojim svjesnim ili nesvjesnim motivima pisali ljudi. Zbog toga izvore treba maksimalno kritički ispitati i ako je moguće arheološki provjeravati.

Ako se to ne dogodi i ako arheologija i dalje samo glavom bude potvrđivala ono što joj kazuje historija, ona se slobodno može ukinuti, jer čemu da služi još jedna (nadasve skupa) disciplina koju bi konstantno za sobom vukla njena starija (a često i) slijepa sestra.