Intervju s prof. dr. sc. Anamarijom Kurilić

Prof. dr. sc. Anamarija Kurilić, profesorica staroga vijeka na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru i predstojnica njegove Katedre za staru povijest, moja je mentorica i draga prijateljica pa sam stoga odlučila iskoristiti priliku i prilikom jedne ugodne kave pretresti s njom razne teme vezane za njen stručni i znanstveni rad.

Murter AK cropped
image-4611
Prof. dr. sc. Anamarija Kurilić na jednoj epigrafskoj radionici na Murteru

Kako sama voli reći, prof. dr. sc. Anamariji Kurilić možda je upravo rođenje u Puli i svakodnevni susreti s nekima od najveličanstvenijih spomenika rimske antike na istočnoj obali Jadrana unaprijed predodredilo ono čime će se kasnije baviti u životu. Tako,nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u rodnoj Puli, upisuje dvopredmetni studij Arheologije i Talijanskog jezika i književnosti na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru. Njezin diplomski rad zasnovan na analizi epigrafskih spomenika iz rimske Dalmacije („Obitelj i obiteljski odnosi na nadgrobnim spomenicima rimske provincije Dalmacije za Principata“) izrađen je pod mentorstvom prof. dr. Julijana Medinija. Odmah po okončanju studija nastavlja sa znanstvenim usavršavanjem i upisuje poslijediplomski studij za stjecanje zvanja magistra znanosti iz arheologije na Odsjeku za arheologiju Sveučilišta u Ljubljani. 

 Sam magisterij je velikim dijelom pisan u ratnom Zadru gdje je početkom 1992. godine dobila posao kao znanstvena novakinja na projektu prof. dr. Slobodana Čače na tadašnjem Odsjeku za povijest. Magisterijem znanosti, kao i kasnijim doktoratom, nastavlja se baviti socijalnom poviješću, jer, kako sama kaže, upravo su ljudi i način na koji su živjeli ono što je u središtu njena interesa; tako za temu magisterija ima „Obitelj u antičkoj Dalmaciji“ (mentor: dr. sc. Božidar Slapšak), a doktorata „Pučanstvo Liburnije od 1. do 3. stoljeća po Kristu: antroponimija, društveni slojevi, etničke promjene, gospodarske uloge“ (mentor: dr. sc. Slobodan Čače).

Tijekom cijelog studija i nakon njega sudjelovala je na brojnim arheološkim istraživanjima (kao npr. Salona, Vis, Rt Ploča, Palagruža, …), a nakon stjecanja doktorata organizirala je i vodila arheološka iskopavanja u Uvali Caska na o. Pagu (rimska nekropola, stambena zona). Odmah od početka radnog odnosa na zadarskom sveučilištu uključuje se u nastavni proces na Odjelu za povijest; između ostaloga, držala je nastavu iz brojnih predmeta iz starovjekovne povijesti. Također, uvela je u diplomsku razinu studiranja povijesti upoznavanje s latinskom epigrafijom (od najstarije do suvremene) i njenim značenjem za povijesna istraživanja, kako bi studenti povijesti postali svjesni njene ogromne vrijednosti kao prvorazrednog povijesnog izvora. 

Uključena je u više poslijediplomskih doktorskih studija, a pod njenim mentorstvom obranjena su zasad dva doktorska rada, oba usmjerena na klasične studije. Trenutno je mentorica ili komentorica u izradi još tri doktorska rada, jednoga iz antičke arheologije (moja doktorska disertacija), jednoga iz starovjekovne povijesti, a jednog iz interdiscipliniranih humanističkih znanosti, što je na neki način upravo i presjek njezinih znanstvenih interesa i istraživačkog pristupa.

P: Što vas je potaklo da se krenete baviti upravo arheologijom? Kako ste se donijeli odluku da upišete taj studij?

O: Možda bi se čak prije moglo reći da je arheologija odabrala mene. Oduvijek sam bila zainteresirana za svijet umjetnosti i starine, pa sam tako završila srednju školu umjetničkog smjera za zanimanje grafičkog dizajnera (što mi je kasnije bilo od ogromne koristi, kako za poslove dokumentacije tako i za povijesno-umjetničke analize), a neko vrijeme sam se čak i bavila mišlju da kao alternativu upišem studij arhitekture. No, ipak, na koncu sam upisala studij Arheologije i Talijanskog jezika i književnosti u Zadru, što je, kako se kasnije pokazalo, bilo upravo „pravi pogodak“ za mene.

P: Kako ste se odlučili u kojem smjeru želite okrenuti svoj znanstveni rad i krenuli se koncentrirati upravo na epigrafiju?

O: Još kao osnovnoškolska shvatila sam da arheolog mora imati široki spektar znanja (i, moram priznati, pribojavala sam se da ja to nikad neću biti u stanju postići) i srećom, moje predsveučilišno obrazovanje bilo je izvrsno, zahvaljujući sjajnim nastavnicima, ali i vrlo raznovrsno, što sam ja dodatno obogaćivala pošto mi je čitanje od ranih dana bio omiljeni hobi, pa mi je to omogućilo da uspješno svladavam studijsko gradivo. Na studij sam došla bez nekog osobito preferiranog razdoblja ili teme; moram priznati da me je isprva i dalje sve manje-više podjednako zanimalo, iako su mi ipak najzanimljivija bila – osim provincijalne arheologije – istraživanja vezana uz velika prijelazna razdoblja, kao npr. uz prijelaz iz prapovijesnog u povijesno doba ili prijelaz iz antike u srednji vijek.

No, ono što je jasno usmjerilo moj rad bio je susret s predavanjima iz epigrafije velikog profesora Branimira Gabričevića. Iako već u godinama i ne najboljega zdravlja, njegova su predavanja bila nešto posebno; nikad neću zaboraviti njegovo predavanje o slavoluku Melije Anijane iz Zadra i tržnici (emporiju) koji je dala popločati, jer je bilo toliko živopisno da ste skoro mogli vidjeti ljuljanje usidrednih brodica, lica prodavača, šarenilo ponude, pa čak i osjetiti miris ribe. Ono što me je odmah usmjerilo na epigrafiju kao predmet mog znanstvenog interesa je činjenica da smo se epigrafija i ja „prepoznale“ već od prvog trenutka, a čitanje i interpretacija natpisa činili su mi se izuzetno jednostavni i samorazumljivi. Od tada nadalje epigrafija i sve ono što možemo spoznati na osnovi pisanih spomenika stalni su predmet mog istraživačkog interesa, ali i moja stalna strast. Iz istraživanja epigrafskih spomenika proizlaze i svi moji ostali znanstveni interesi, a prije svega antroponimija i romanizacija starosjedilačkog stanovništva te socijalna, ekonomska i vojna povijest.

P: Vaša doktorska disertacija je impresivna opsega, kako je pala ideja za bavljenje stanovništvom Liburnije i koliko vam je vremena trebalo da je napišete? 

O: U disertaciji su spojena dva moja najveća interesa: čitanje latinskih spomenika i otkrivanje kako su u ta prošla vremena živjeli pojedinci i skupine. Upravo su natpisi dragocjena svjedočanstva iz prve ruke za razne aspekte života koji nisu bili zanimljivi antičkim piscima, i to prije svega onih slojeva stanovništva o kojima ti pisci praktički šute, a koji su upravo meni najzanimljiviji. Dakle, izbor teme za disertaciju se, takoreći, nametnuo sam od sebe i nastavak je mojih dotadašnjih istraživanja, odnosno, znanstvenih interesa.

Rad na njoj trajao je prilično dugo, i to iz više razloga; među glavnim razlozima su ogromno nastavno opterećenje, potreba za ponovnom izradom računalne baze podataka i ponovnim unosom svih tisuća podataka koji su prethodno već bili napravljeni, ali se nisu mogli konvertitrati iz starih računalnih sustava u nove te, ono što je svima i danas dobro poznato, poteškoće u vezi nabavke literature, što kod nas otežava svaki znanstveno-istraživački proces. No, kad sam jednom konačno uspjela ponovno urediti bazu podataka, samo pisanje i uređivanje bili su završeni u manje od šest mjeseci, tako da mogu reći da je ukupno trajanje rada na prikupljanju i obradi građe te pisanju same disertacije trajalo kojih 3-4 godine (uz, naravno, redovni nastavnički i istraživački posao na fakultetu).

P:  Da li ste kao žena nailazili na puno prepreka u bavljenju arheologijom?

O: Ne bih mogla reći da sam zbog toga nailazila na mnogo prepreka, ali, bilo ih je. Neke su bile šarmantne (npr. kad sam bila zadužena za jednu sekciju terena prilikom istraživanja Zaobilaznice u Saloni, mnogi radnici su imali problema s primanjem uputa za rad od žena, i to prilično mlađih od njih; rješenje je bilo u obliku vrijednog rada s jedne strane – tako da odmah bude jasno da nemam namjeru biti „šef“ koji samo „pametuje, a ništa ne radi“ – i usporedbe s vojnom hijerarhijom s druge, pa vrlo brzo više nije bilo tog problema, a radnici su me do kraja rada s njima zvali „narednicom“), a neke ipak, nažalost, maliciozne i zaostale. No, iako u glavama nekih ljudi i dalje vlada mišljenje da žena po prirodnom stanju nije stvari jednako vrijedna muškarcima u arheologiji, to praksa i te kako demantira; srećom, to ipak, kako se  čini, nije prevladavajući stav, pa vidimo da su danas žene zaposlene u arheologiji vrlo brojne i ravnopravne muškarcima.

U društvu prof. Kurilić i još jedne kolegice u Sofiji na EpiDoc radionici
image-4612
U društvu prof. Kurilić i još jedne kolegice u Sofiji na EpiDoc radionici

P: Što je trenutno najviše u centru vašeg istraživačkog rada?

O: Trenutno sam najviše usredotočena na rezultate istraživanja vrlo osebujne rimske nekropole u Uvali Caska kod Novalje na otoku Pagu. Naime, nakon višegodišnjih iskopavanja (2006.-2012.) sad se radi na obradi građe i pripremi monografije, u što je uključen veliki broj suradnika. Moram priznati, radujem se toj budućoj monografiji.

U isto vrijeme nastavljam se baviti klasičnim epigrafskim temama (upravo obrađujem nekoliko natpisa za objavu), ali i onima koji proizlaze iz njih, kao npr. o statusu osoba i slično. Osim toga, bavim se i nekim temama iz opće socijalne povijesti, kao npr. položajem žena u europskim društvima klasične antike (predavanje koje pripremam za jedan međunarodni kongres ove jeseni u Poljskoj). Tema i interesa mi svakako ne nedostaje, za razliku od vremena koje im mogu posvetiti.

P: Kakvi su vam budući znanstveni planovi? Planirate li neke projekte? Koliko radite na međuinstitucionalnoj i međunarodnoj suradnji?

O: Kao što rekoh, planova imam dosta, samo treba naći vremena za ostvariti makar neke od njih. Nastavne obaveze zahtijevaju da im se posveti dosta vremena, tako da nerijetko za znanstveni rad ostaje puno manje od željenoga.

Dosta surađujem s kolegicama i kolegama iz inozemstva (ali i s domaćima iz drugih institucija), ali, zasad je to bilo češće na individualnom planu nego međuinstitucionalno, što je posljedica slučajnosti, a ne nekakve namjere. Trenutno, međutim, kolegica iz Njemačke i ja poduzimamo korake da bismo ostvarile projekt koji bi povezao naše sveučilište i ono u Heidelbergu, dok s kolegom iz Velike Britanije, jednim od najistaknutijih keltologa, planiram ostvarenje projekta o keltskim imenima na iliričkom području. Također, nedavno smo ostvarili suradnju sa sveučilištem u Genovi, koja će se za prvu ruku realizirati kroz gostujuće predavanje njihovog profesora na mom matičnom odjelu, a u planu je i da naši studenti, kao i profesori, odu na određeno vrijeme na njihovo sveučilište.

P: Kako biste usporedili stanje arheologije kod nas i u zapadnim zemljama? Mislite li da puno kaskamo za njima?

O: Dobar dio nas se trudimo da taj zaostatak bude što manji, ali financijske (ne)mogućnosti su takve kakve jesu i ne možemo pobjeći od tih ograničenja. Raduje me što vidim da ipak, unatoč tomu, mnogo arheologa ipak radi po vrlo visokim standardima.

P: Upućeni ste u rad s bazama podataka i suvremenim tehnologijama u obradi podataka već dugi niz godina, namjerevate li ta znanja upotrijebiti za neke buduće projekte?

O: Naravno! Kad god mogu, svoja iskustva u radu s bazama podataka, osobito u pogledu njihovih kreiranja („programiranja“), prenosim na zainteresirane mlađe kolegice i kolege, osobito jer sam na vlastitom iskustvu naučila koliko su različiti modeli ponašanja i razmišljanja između „narativnih“ struktura humanističkih znanosti i matematičko-logičke strukture baza podataka te da je potrebno nas, ljude, malo „prepraviti“ kako bismo mogli kvalitetnije komunicirati s logikom računala. Kad se to jednom shvati, sve ostalo je potom mnogo lakše.

Kad sam ja počinjala s bazama podataka (a to je bilo davne 1989. g.), one su kod nas još uvijek bile slabo ili nikako korištene u istraživanjima iz humanističkih znanosti, ali meni je bilo posve jasno da su one jedini dobar način na koji se kvalitetno i brzo mogu obrađivati velike količine podataka poput onih koje su davali epigrafski spomenici. Pošto sam za potrebe istraživanja za izradu diplomskog rada bila prisiljena sve spomenike obraditi ručno (pomoću papirnatih „kartica“ i brojnih tablica) – jer drugih mogućnosti tada nije bilo – i te kako sam se osjedočila koliko računalna obrada ubrzava posao, ali ga i čini preciznijim. Svojevremeno je prof. G. Alföldy naveo da prilikom ručne obrade podataka razina pogreške može doseći čak i 30%.

Danas je stanje, srećom, sve bolje u pogledu korištenja raznih baza podataka, osobito sa sve većom raširenošću GIS-a i sličnih tehnologija te sa sve većim brojem mladih kolegica i kolega dobro upoznatih s njihovim korištenjem.

P: I za kraj, što biste preporučili studentima i mladim znanstvenicima koji kreću svoj stručni i znanstveni rad usmjeriti na područje arheologije?

O: Pod cijenu da zvučim „pokroviteljski“ i „roditeljski“, izuzetno je bitno da to vole. Kad se odlučuje za odabir studija (a poslije i posla), valjalo bi da postoji barem neka iskrica iskrenog interesa, ako već ne strasti. No, čini mi se da su studenti arheologije još uvijek oni rijetki koji su strastveni u tome što rade.

Sljedeći savjet, možda još i važniji: čitajte što više, vodite bilješke, razmišljajte i raspravljajte o tome što ste pročitali, dubinski proučite ono što vas zanima prije nego uopće pomislite da nešto znate o tome; slobodno pitajte za savjet, jer, doista, nije sramota pitati, ali je sramota, npr. predati neki rad bez da se proučila čak i temeljna literatura. Metodologiju znanstvenog istraživanja također treba „brusiti“ i učiti, poput obrtničkih šegrta koji kale vještinu pod budnim okom svog majstora; nije dovoljno reći „to je tako“, već to treba valjano dokazati.

I na koncu – budite uporni i strpljivi. Prilike za dobiti radno mjesto kao arheolog nisu osobito brojne, ali to ne znači da se treba odmah odustati od pokušaja. Ako se ozbiljno želite baviti svojom strukom, bavite se njome pa čak i ako nemate posao u njoj! To ne govorim samo iz vlastitog iskustva, već i na osnovi tuđih iskustava! Naime, nakon diplome nisam dobila posao u struci, pa sam radila na šalteru pošte preko 2,5 godine (jer od nečega se treba živjeti, zar ne?), ali sam odmah upisala magisterij znanosti, žrtvovala svaki svoj slobodan trenutak za njega i za stalni kontakt s kolegicama i kolegama iz struke, čitala, prevodila, pripremala znanstvene radove i slično; ukratko, nisam se predala i nisam digla ruke od onoga što želim. I to se na koncu isplatilo!  Stoga, pokušajte i vi tako – možda ćete i vi, poput mene, uspjeti uhvatiti Kairosov čuperak i uloviti taj sretan trenutak!

The following two tabs change content below.

Valentina Zović

doktorantica poslijediplomskog studija arheologije

Check Also

ZANIMANJE MJESECA: MUZEJSKI PEDAGOZI

Prosječan odgovor na pitanje Što su to muzeji ? u različitim varijantama vjerojatno bi glasio: …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *