Zaboravljena ćuprija iz Čapljine

Donosimo vijesti o stanju ćuprije iz 16. stoljeća koja je na rubu propadanja.

Piše: Vedrana Tutiš

Kada brojni turisti krenu u posjet parku prirode Hutovo blato u potrazi za mirom i prirodom prođu pored male ćuprije, jedne od nasjtarijih primjera orijentalne arhitekture koje krase našu zemlju. Međutim malo tko primjeti ovaj most koji povezuje dvije strane Bregave, iako se on nalazi samo par kilometara od ulaza u park. Ako ga tko i primjeti ne zaustavi se dovoljno dugo da obiđe ćupriju koja je već duboko na rubu propadanja. Ukoliko mu se dovoljno približe i laici mogu vidjeti ozbiljne probleme s kojima se most suočava. Osim što na više mjesta unutar mosta raste smokvino stablo, najveći neprijatelj ovakvih građevina, na mostu i oko njega se širi zaraslo raslinje a ispod njega i u njegovoj bližoj okolici bez imalo razumijevanja baca se smeće.

Izgradnja i značaj mosta

U 16. stoljeću je preko Balkana izgrađena cesta koja je najkraćim mogućim putem povezivala Carigrad sa Bečom i Venecijom. Kao takva dobila je izuzetan strateško-ekonomski značaj. Cesta se nazivala Carigradski drum ili Stambolska džada, a upravo je u tom periodu na Carigradskom drumu izgrađen veliki broj mostova. Među njima su i poznati mostovi iz naše zemlje poput Starog mosta u Mostaru, mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Kozje Ćuprija preko Miljacke, itd. Usporedno sa njihovom gradnjom gradi se i ova ćuprija u Klepcima. Točnije, izgrađena je 1517. godine, a dao ju je izgraditi hercegovački sandžak-beg Mustafa-beg. Oko 150 godina kasnije Šišman Ibrahim paša, koji je u Počitelju sagradio medresu, han, hamam i obnovio džamiju je obnovio i ovaj most u Klepcima. Ne zna se je li pri obnovi mosta izmjenjen i njegov prvobitni izgled, ali su pronađeni pisani izvori u kojima se može vidjeti da je na mostu postojao natpis o graditeljima koji je danas nažalost izgubljen.

Svod mosta neodoljivo podsjeća na svod Starog mosta u Mostaru koji je izgrađen čak 40 godina nakon ovog u Klepcima. Međutim ovaj se most u isto vrijeme izdvaja svojim specifičnostima te predstavlja jedno od najznačajnijih djela osmanskog graditeljstva u oblasti infrastrukturnih objekata. Njegova specifičnost je da ima najveći raspon ovog tipa mostova na ravničarskim rijekama. S obzirom na to da je korito rijeke Bregave na ovom mjestu relativno široko, a obale niske, graditelj je izveo veće kamene podzide i oblikovao dugačke prilazne rampe, čime je smanjio raspon luka.

Ovakav opis je stajao na ploči koja je 2003. godine postavljena pored mosta. Ploča sa opisom i tlocrtom mosta je jednostavno nestala 2009. godine, a do danas nije zamijenjena iako je bila postavljena jer je povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH prepoznalo izuzetnu važnost mosta, te ga 2003. godine proglasilo nacionalnim spomenikom.

Danas je ova stara ćuprija u katastrofalnom stanju, čini mi se da je potpuno zaboravljena, skrivena od pogleda i gotovo uništena. Kaldrma je na desnoj strani mosta već propala. Sada je na toj strani narasla trava i raslinje između kojih se samo ponegdje može vidjeti i pokoji kamen.  Vrijeme je učinilo svoje pa su tako i ograda – korkaluk, te vijenci nad čeonim zidovima uništeni. Da bi vijesti bile još gore i smokvino se drvo širi a njegovo jako korijenje pomiče teške kamene blokove. Samo ponekad, s vremena na vrijeme stabljiku nadležni posjeku do korjena, što naravno ni u kojem slučaju ne znači da je i uništena, upravo suprotno ona time sve više i jača. Brzom propadanju uz ljudski nemar doprinose i vibracije koje stvaraju teški kamioni što svakodnevno prolaze pored mosta. Je li unutrašnjost mosta još u gorem stanju tek bi se trebalo utvrditi. Jedno je jasno, ukoliko se nešto ubzo ne poduzme ova zaboravljena i zapuštena ćuprija će sve više i više propadati.

Trebamo na kraju postaviti i jedno pitanje: koje vlasti su nadležne za brigu o mostu? Na razini općine, županije ili federacije? Pretpostavljam da će lopticu prebacivati jedni drugima, ali mi nećemo stati na pretpostavkama nego ćemo probati i naći odgovor, nećemo stati na samo ovom članku, nego ćemo i dalje pratiti stanje vezano za čišćenje, restauraciju i konzervaciju mosta, koji je uzgred rečeno zadnji put restauriran davne 1950. godine.

Mi danas moramo jednu stvar shvatiti, kulturnu baštinu a posebno nacionalne spomenike je potrebno sačuvati i spasiti od zaborava jer na taj način mi iz njih možemo učiti, napredovati i na kraju prenijeti ih u nasljeđe onima koji dolaze poslije nas.

Na stranicama komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (http://www.kons.gov.ba) se može pročitati i odluka prema kojoj je most postao nacionalni spomenik.