Vučedolska kultura je definitivno najvažnija kasno eneolitička kultura na prostoru JI Europe, a na svom vrhuncu zauzimala je i daleko veće prostore. Mada je ova kultura dobila naziv po eponimnom lokalitetu Vučedol, njen prvobitni naziv bio je slavonska kultura, a ime je predložio Gordon Childe 1929. godine i taj naziv je zadržan sve dok R.R. Schmidt nije objavio svoju knjigu Die Burg Vučedol. Zbog svoje važnosti, ovu kulturu je istraživao velik broj arheologa, a najznačajniji su M. Garašanin, A. Benac, S. Dimitrijević, N. Kalicz, R. R. Schmidt i drugi.
Prvi lokalitet ove kulture je Ljubljansko Barje u Sloveniji te je na samom početku istraživanja vučedolska kultura nosila i ime ljubljanska, a kasnije je ljubljanska kultura postao naziv za jednu ranu brončanodobnu kulturu. Začetak vučedolske kulture je na području Slavonije i Srijema. S tog mjesta, vučedolska kultura nastavila je svoju ekspanziju na okolni prostor Europe. Ovu kulturu, osim na istoku Hrvatske i sjeverne Bosne, nalazimo na području južne Slovačke, Mađarske (Alfold), Vojvodine, Donje Austrije.
Kao što smo i ranije spomenuli, prvo i jedno od najvažnijih nalazišta vučedolske kulture je Ljubljansko Barje. Lokalitet se pojavio na sceni prije više od 100 godina. Drugi značajni lokalitet ove kulture je dakako Vučedol (6 km istočno od Vukovara). Ovaj lokalitet je slabo bio poznat sve do 1933. godine kada je Victor Hoffiler publicirao veliku količinu nalaza sa ovog lokaliteta. Treći značajni lokalitet vučedolske kulture je Zok u Mađarskoj Baranji.
Važno je naglasiti kako se za vučedolsku kulturu uzimaju i različiti regionalni nazivi za različite regionalne tipove ove kulture. Imamo:
- slavonsko – srijemski tip,
- slovenski tip (tip Ljubljansko Barje),
- zapadnobosanski ili Hrustovački tip,
- južnobosanski ili tip Debelo brdo,
- šumadijski tip (Srbija),
- mako tip te
- nyrseg tip (Mađarska).
Svi ovi tipovi imaju neke svoje razlike u ukrasu i keramici.
Fascinantna pojava klasične vučedolske kulture poticala je sve one prapovjesničare koji su se imalo bavili tom pojavom da pokušaju riješiti zagonetno porijeklo te izuzetne manifestacije. Na temelju toga imamo nekoliko pretpostavki (teza) o porijeklu ove kulture:
1. Teza o nordijskom porijeklu, koju je lansirao Carl Schuchard, a detaljno razradio i popularizirao R. Schmidt .
2. Teza o istočnoalpskom porijeklu bila je izražena kod Pala Pataya, a Alojz Benec ju je povezao sa kasnijom ranobrončanom kulturom zvonolikih pehara.
3. Teza o južnom porijeklu nastala je zaslugom M. Hoernesa i Gordona Childe.
Izdvajanjem ranog stupnja vučedolske kulture i utvrđivanjem položaja i fizionomije samostalnosti kostolačke kulture u Slavoniji i sjevernoj Bosni stvorene su predispozicije za uspješno rješavanje problema porijekla vučedolske kulture. Autohtonu tezu zastupali su Josip Korošec, Werner Buttler, Alojz Benec, Nikola Tasić, Borislav Jovanović (razvila se iz autohtonih elemenata odnosno badenske i kostolačke kulture uz blagi utjecaj stepskih zajednica s istoka.).
Periodizaciju vučedolske kulture napravio je Stojan Dimitrijević na osnovi keramike. Prema Dimitrijevićevoj niskoj kronologiji, vučedolska kultura pripada kasnom eneolitiku tj. od 2150. do 1800. godine pr. Kr. a prema Neustepnevoj visokoj kronologiji od 2900. do 2000. godine pr. Kr. Periodizacijom vučedolske kulture su se još bavili i Paola Korošec i Nikola Tasić. Dimitrijević smatra da početke ove kulture treba tražiti u utjecajima bapsko – lengyelske kulture. Kasna vučedolska je potisnula lasinjsku kulturu.
Dvije najčešće vrste naselja u vučedolskoj kulturi su naselja na lesnim gredama koja su se nalazila pokraj riječnih tokova (Belegiš, Neštin, Lovas, Zemun, Vučedol i dr.) te naselja na uzvisinama (gradine; npr. Mitrovac). Na području Slavonije su pretežito smještena naselja na lesnim gredama, dok na području Bosne (gdje je teren brdovit) nailazimo na gradinski tip naselja. Za vučedolsku kulturu povezane su građevine tipa megarona. Jedan od najboljih primjera je lokalitet Gradac u Vučedolu. U Gradacu se nalazio tzv. megaron „ljevača bakra“ koji je služio za manji broj ljudi ili samo za vođu zajednice.
Vučedolska kultura dala nam je ogroman broj kvalitetnih i finih nalaza materijalne kulture. Najatraktivniji nalaz ove kulture nalaz je s Vučedola (Gradac), a to je figura golubice (jarebice). Postavljena je na tri čepaste nožice, šuplja i s otvorom na glavi – najvjerojatnije je služila kao posuda za kultnu upotrebu. Osim jednostavnog, ali efektnog ukrasa na trupu i repu, golubica ima na vratu urezan motiv položene „klepsidre“, odnosno „labrisa“, pa je R. R. Schmidt kult golubice, labrisa i sedlastih žrtvenika doveo u vezu sa kretsko – mikenskim krugom. Sa sjevernog dijela vučedolskog naselja na „Tržnici“ potječe glava sa vratom figure patke. Ta je figura u likovnom smislu oblikovana još superiornije od vučedolske golubice i predstavlja, iako fragmentirana, jedan od najljepših predmeta u Vučedolu. Kako se barske ptice općenito vežu uz solarnu simboliku, znači da je solarni kut imao istaknuto mjesto u religijskom svijetu vučedolske populacije. Kod nekih predmeta imamo naznake spola, prikazi odjeće, te svakojaki oblici, od onih jednostavnih, pa do onih violinskog tipa. S Gradca na Vučedolu potječe i jedna figura jelena (Megaron 2) s kupastim recipijentom umjesto glave, pa je i taj tip zoomorfne posude zacijelo služio u kultne svrhe (lov).
Vučedolska kultura izrazito je vezana za metalurgiju. Vučedolske zajednice uvijek su tražile mjesta bogata rudama bakra. 1977/78. vršena su iskopavanja na lokalitetu Vinkovci-Hotel. Na samom SZ uglu lokaliteta, otkopan je pod prahistorijske kuće, koji je pripadao vučedolskoj kulturi. Na samom dnu jame nađena je kolekcija glinenih kalupa za lijevanje bakrenih sjekira s cilindričnim produžetkom za nasad drške, dio dvodijelnog kalupa za lijevanje bakrene žice, jednodijelni kalup za dlijeto i dio kalupa nejasne namjene. Ta velika kolekcija kalupa je predstavljala vrijedan materijal nekog ljevača bakra. Na koji način je rađen kalup? Gotov metalni predmet (prototip) otiskivan je u glinu do polovice svoje debljine, a sljubnica se premazivala nekom tekućom smjesom koja nije dopuštala da se glina zalijepi. Vrlo je vjerojatno da su se jezgrenici u trenutku oblikovanja nalazili u drvenom okviru. Poslije toga, kalupi su bili spremni za sušenje. Pravilno sušenje prirodnim načinom moglo je potrajati i 20 dana, a to je veliki nedostatak. Na prostoru klasične faze vučedolske kulture upotrebljavala se isključivo oksidna rudača, dok se u kasnoj fazi upotrebljavala i oksidna i sulfidna rudača (prvi put na prostoru bivše Jugoslavije). Sulfidna rudača nije toliko bogata bakrom kao oksidna, pa su se razvijale nove tehnike da bi se bakar oslobodio nečistoća.
Pojavom dvojnih kalupa u kasnom eneolitiku ostvarila se velika prednost. Ta tehnika sa sobom je donijela novu vrstu oružja; sjekira sa jednom oštricom i cilindričnim završetkom za nasad drške, dok su u ostavama naročito brojne lepezaste sjekire od kojih nije pronađen niti jedan kalup. Do kasnog eneolitika ingoti su također bili nepoznanica. Mlađe lijevane lepezaste sjekire (u jednodijelnim kalupima) vjerojatno su preuzele funkciju ingota, dok su one u dvodijelnim služile kao oružje.
Literatura:
Miloglav Ina, Ervenica – dio naselja vučedolske kulture, Opusc. Archeo. 31, 2007, 27 – 48.
Dimitrijević Stojan, “Vučedolska kultura i vučedolski kulturni kompleks”, u: Prahistorija jugoslavenskih zemalja: Eneolit, 267 – 343, 1979.
Latest posts by Luka Golemac (see all)
- Vučedolska kultura - March 28, 2014
- Marzabotto (etruščanska Misa) - March 10, 2014
Još se nisu odlučili je li se radi o Vučedoslkoj Golubici ili Jarebici!
Dok se ne odluče dozvolite i meni na novo mišljenje i zaključak:
Po meni, Vučedolska Golubica predstavlja jedan radionički predmet,
ili, alat koji je služio u izradi obuće od kože.
Onaj izrezbareni dio mogao je nastati dok su se uzorci kože (uzorci od nekoliko slojeva)
iglom ušivali preko kalupa.
Zadnji dio kalupa, dio pete, nakon što se iskrojio po kalupu i on je obrađivan istim postupkom šivanja.
Još se može naći sličnih kalupa za obuću u starim obućarskim radionicama.