Val štrajkova američkih radnika 1930-ih

Početkom tridesetih godina u Sjedinjenim Američkim Državama sve češće se širila slika kako radnici imaju automobile, kako su njihove kuće snabdjevene centralnim grijanjem, kupaonicama i slično. Iz svega što je iznijeto moglo se zaključiti da američki radnici jako dobro žive, pa je cijeli svijet ostao začuđen valom štrajkova (4740 štrajkova) koji je zahvatio mnoge velike industrije u SAD-u. Neki tumače kako je na to utjecao ekstremni liberalizam koji je u SAD-u (i Engleskoj) bio najjače izražen, pa je na tom području i doveo do najvećih ”katastrofa”.

U 18. stoljeću val ekonomske slobode, koji se pojavio u Europi, zahvatio je i Ameriku. Međutim, uslijed staleške neorganiziranosti dolazi do pojave prvih sindikata. U 19. stoljeću nastaje American Federation of Labour. To je udruženje 1886. godine izazvalo štrajkove u Chicagu u kojima je bilo 5 ubijenih i 110 ranjenih. Šest godina poslije nastaju štrajkovi rudara u Pittsburghu u kojima je 12 ljudi ubijeno, a znatan broj ih je ranjen.

Sindikati su, unatoč svemu, nastavili svoju borbu, pa 1913. godine vlada stvara ministarstvo rada, a 1916. izglasan zakon o osmosatnom radnom vremenu za željezničke radnike. Važan događaj bilo je i priznavanje prava udruživanja radnika (17. lipnja 1933. godine) proizišlo iz plana o nacionalnoj rekonstrukciji predsjednika Rosevelta.

Poslodavci se, naravno, nisu složili s dopuštanjem osnivanja sindikata. Neke od ”direktnih akcija poslodavaca” koje su bile usmjerene protiv sindikalista bile su:

–          Progoni ih se, te ih se nerijetko otpušta. Ovakav odnos prema sindikatima neprestani je uzrok štrajkova.

–          Patronat organizira špijunažu da otkrije tko je u njihovim tvornicama sindikalac, a potom se ti ljudi stavljaju na crne liste. Smatra se da je bilo 50 000 špijuna i agenata, a više od 200 agencija bilo je specijalizirano u toj vrsti otkrića.

–          Američki radnici moraju potpisivati ”the jellow dog contract”, tj. ugovor koji radnici potpisuju pri stupanju u radni odnos kako bi dali prisegu da se nikad neće upisati ni u jedan sindikat. Ovaj dokument bio je priznat kao pravovaljan od većine sudova.

–          Redovito se drže antisindikalni napadi u čitavoj zemlji (tisak, zborovanja, javno mnijenje). Milijuni dolara utrošeni su samo na to da se uništi moć radničkih sindikata.

–          Mediji su stalno neprijateljski raspoloženi prema radnicima koji traže svoja prava, budući da su njihovi interesi usko vezani uz interese industrijalaca i bankara.

Indirektna akcija poslodavaca bilo je vršenje pritiska na vladu promjeni zakonodavstvo, te ukine pravo radnika na okupljanje u sindikate. Sudske presude sve učestalije idu u smjeru da proglase štrajkove ilegalnima, te da se štrajkaše drži ”buntovnicima” koje treba osuditi. Poslodavci imaju pomoć vojske i policije kako bi štrajkovi što uspješnije bili ugušeni. Postojale su i brojene zapreke koje su dolazile od samih članova sindikata (opširnije o tome u na dnu članka navedenim izvorima).

Val štrajkova 1930-ih

Zbog masovne nezaposlenosti u Americi je 1937. godine izbilo je 4740 štrajkova, što je najveći val štrajkova u povijesti. Ovaj val vuče svoje korijene još iz 1906. godine, kada su radnici General Electrica u New Yorku stupili u štrajk. Naime, nakon što su tri glavna organizatora sindikalnog pokreta Industrial Workers of the World-a (neke vrste sindikata) otpuštena, 3000 njihovih kolega stupilo je u štrajk, te su zaustavili proizvodnju. Bio je to samo početak nečeg puno većeg što će uslijediti nekoliko desetljeća kasnije.

Tridesetih godina Industrial Workers of the World doživljava opadanje, ali mnogi članovi su bili aktivni, pa su radnici diljem Sjedinjenih Američkih Država iz prve ruke bili upoznati s njihovim taktikama. S njihovim radom bili su upoznati i radnici kompanije Hormel koji su 1933. godine imali mnoge pritužbe na uvjete rada: povišice su obično išle prijateljima poslovođa, radnici su dobivali otkaze, premještani su na druge odjele uz nižu plaću, a prije održavanja izbora poslovođe su prijetile otkazima ako Farmer-Labor Party pobjedi. Zaposlenici koji bi se suprotstavili ovoj praksi bili bi ušutkani. Pokušaj Jaya Hormela, koji je sebe smatrao „dobronamjernim diktatorom“, da nametne tjedno umanjenje plaća je bila kap koja je prelila čašu.

Kada je radnik Hog Killa pritisnut da potpiše, ostali radnici s njegovog odjela zaustavili su proizvodnju na deset minuta, dok njegova iskaznica nije potrgana. Vijest o kratkom štrajku se proširila diljem tvornice. Te srpanjske noći radnici se sastaju u Austinskom Sutton Parku kako bi formirali sindikat. Sindikalni statut vodio se načinom na koji je nekada djelovao Industrial Workers of the World. Došlo je do okupljanja svih radnika u jedan veliki sindikat bez obzira na vrstu obrta. Radnicima u Austinu i okolici ponuđeno je članstvo u, kako su ga samo radnici nazvali, Neovisnom sindikatu svih radnika.

Jay Hormel obećao je podržati osnivanje sindikata, dati radnicima veća prava i uzeti u razmatranje sve pritužbe. Ni nakon šest tjedana nije dostavio svoja obećanja u pisanoj formi, pa su se radnici 10. studenog odlučili na štrajk. Farmer-Laborite Minnesota guverner javno je dao potporu štrajkašima, dok je u tajnosti mobilizirao Nacionalnu armiju nedaleko od Austina.

Podrška štrajku je bila izrazito velika. Otkad je IUAW odobrio nastojanje farmera da podignu svoje cijene, članovi udruženja farmera pod nazivom ‘Farmers’ Holiday Association’ patrolirali su cestom koja je vodila do Austina kako bi spriječili da štrajkbrekeri prevoze stoku. Štrajkaši su zauzeli tvornicu i odbili da iz nje izađu, a hranu, pokrivače, cigarete, novine i igraće karte su im donosili rodbina i prijatelji. Iz tvornice su izašle nekoliko dana poslije sa jednim od prvih ugovora koju je jedna industrijska unija dobila u povijesti masovne proizvodnje.

Tijekom 1930-ih sržba zbog sve većeg kršenja slobode izražavanja bila je sve učestalija među radničkom klasom. Štrajkovi u tvornici Fisher Body u Clevelandu i Detroitu zatekli su vlasnike potpuno nespremnima. Kad su dvojica radnika otpuštena iz tvornice u Flintu štrajkaši su bili ujedinjeni u zahtjevu da uprava Fishera traži od policije da po gradu traži otpuštene radnike kako bi ih obavijestila da su dobili posao nazad. Tek u tom slučaju ostali radnici odlučili su ponovo pokrenuti proizvodnju.

30. 12. 1936. su radnici u djelu Fisher Body No. 1. su okupirali tvornicu jer su otkrili da tvrtka nabavlja alate kako bi nadvladala štrajk. (šta je Flint ne znam je li to neki grad? ili tvornica) tijekom nekolio tjedana podijelili su se po komitetima koji su prikazivali jednu strukturu koja do tad nije bila poznata u službenim sindikatima. Kada su policajci pokušali zaustaviti pomagače da donesu štrajkašima hranu u tvornicu nastala je svađa koja je rezultirala povlačenjem policije.

Državni guverner 11. siječnja 1937. poslao je Nacionalnu gardu u Flint, a na tisuće sindikalista došlo je zaštititi štrajkaše. Bio je to početak velikog vala štrajkova 1937. godine. Do trenutka kad je General Motors potpisao prvi ugovor sa sindikatima iz United Auto Workers, skoro 50 000 radnika bilo je uključeno u štrajk. U Chicagu se samo u ožujku 1937. godine dogodilo 60 štrajkova. Oko 1800 radnika koji su stupili u štrajk u Chicago Mail Order Co. dobili su povećanje plaće od 10%. Isto tako oko 450 djelatnika u ugostiteljskim objektima dobilo je povećanje plaće od 25%. U Milwaukeeu je bila posebno zanimljiva situacija. Naime, menadžer u jednoj od lokalnih firmi (Yahr Lange Drug Co.) imao je naviku otpuštati radnike kada bi zbog godina radnog staža dobili pravo na povišicu. Zbog toga radnici odlučuju zaustaviti proizvodnju sve dok isti menadžer dobio otkaz.

Dogodilo se na tisuće štrajkova koji variraju od onih u kojima je sudjelovalo svega nekoliko radnika do masovnih štrajkova. Zahvatili su, između ostalog St. Louis, Girard (Ohio), Pueblo (Colorado), Seminole (Oklahoma). Štrajkovi su bili uspješni, iako je Velika depresija utjecala na njihovo raspršivanje. Dogodilo se i to da radnici počeli gubiti povjerenje u svoje sindikalne dužnosnike. Radnici su sve češće bili nezadovoljni nedostatkom pažnje usmjerene na njihove zahtjeve i kašnjenjem njihovih žalbenih postupaka. Iza štrajkova koji su pokrenuti samoinicijativno, od strane radnika kao reakcija na nepravdu, sindikati nisu stajali.

Tzv. normalni štrajkaši najavili bi štrajk sindikatima tjednima ili mjesecima ranije. Ova praksa, međutim, nije išla u prilog štrajkašima, jer su omogućili tvrtkama da pripreme dovoljne količine robe kako bi imali zalihe kad štrajk započne. Iznenadnim samoinicijativnim štrajkovima radnika i uprave tvrtki i sindikalni vođe bili su iznenađeni i zatečeni. Radnici su dobili golemi utjecaj, a uprava je morala brzo reagirati. Otkad su okupirali svoja radna mjesta bilo je iznimno teško naći štrajkbrejhere koji bi ih zamjenili.

Ilegalno?

Na pitanje “zašto su ove vrste štrajkova sprječavane u SADu?”, može se dati odgovor da ih je presuda Vrhovnog suda učinila ilegalnima. Međutim, iako je 27.2.1939. godine sud odlučio da štrajk predstavlja povredu prava vlasnika, presuda je imala malo veze sa prestankom štrajkova. Postojanje sindikalnih udruženja, također, je godinama bilo ilegalno, ali da članovi sindikata ništa nisu učinili po tom pitanju štrajkovi se nikada ne bi nastavili.

Zanimljiv je i primjer štrajka poštanskih djelatnika 1970. godine, kada je pokretanje štrajka protiv vlade bilo kazneno djelo koje je moglo rezultirati zatvorom i do godinu dana. Tada se više od 200 000 poštanskih radnika u 15 saveznih država pridružilo štrajkašima u New Yorku. Kongres je bio prisiljen donijeti odluku o povećanju plaća radnicima pošte za 25%.

Borba za radnička prava u Americi krajem 19. i početkom 20. stoljeća pomalo podsjeća na situaciju na našim prostorima. Radnici danas imaju pravo izraziti svoje nezadovoljstvom ulaskom u štrajk, a načini na koje ih se u tome sprječava su različiti. Ako je suditi prema američkom primjeru, borba za radnička prava mogla bi potrajati, a konačni cilj možda jest daleko, ali nije nedostižan.