Nedavno je na Netflixu izašao film u režiji Davida Michoda koji priča priču o životu Henrya V. kao mladog engleskog kralja. Glavnu ulogu igra Timothee Hal Chalamet, a u filmu možete vidjeti i Joela Edgertona, Seana Harrisa, Lily-Rose Depp, Roberta Pattisona i Bena Mendelshona. Priča je bazirana na djelima Williama Shakespearea (Henry IV – prvi dio, Henry IV – drugi dio i Henry V).
Ovo je jedan od rijetkih odgledanih visokobudžetnih povijesnih filmova koji ne teže prikazivanju spektakularnih bitki i junaštva. Dok gledate prikaze borbi u ovom filmu imate osjećaj da su upravo tako i izgledale. Sukob Hala (Henrya V) i pobunjenika Hotspura više liči na nespretnu borbu dvaju dječaraca nego na borbu dvaju junaka. Bitka započinje nespretnim mahanjem oružjem da bi se pred kraj borbe mladići našli razoružani u šaketanju na podu.
Glavna bitka ovog filma – bitka kod Agincourta – sve je, samo ne spektakularni sukob dvije velike vojske. Borba dviju vojski više izgleda kao naguravanje i valjanje u blatu nego kao mačevanje desetina uvježbanih mačevalaca.
Bitka kod Agincourta (IMDB)
U filmu se pokušava ukazati na još jednu važnu stvar u ratovanju – strategiju. Vjerujem da ste barem jedanput pročitali neku od priča kako je brojčano slabija vojska pobijedila brojčano nadmoćniju vojsku. Prikaz bitke kod Agincourta sjajno prikazuje kako „slabija“ vojska može pobijediti „moćniju“ uz dobru vojnu strategiju.
Kralj je prikazan kao osoba koja nije nikakvo biće blisko božanstvu, nego obični čovjek koji pod teretom odgovornosti, koju nosi kraljevska kruna, vodi borbe između onog što se od njega očekuje da učini i onog što on ustvari stvarno želi učiniti. Kraljevi savjetnici nisu prikazani kao ljudi koji u svakom trenutku znaju što treba učiniti, nego kao skupina ljudi različitih pogleda na svijet i različitih namjera.
Čovjek kojem je kralj ukazao svoje povjerenje u pohodu na Francusku, bivši je ratnik i njegov prijatelj s ulice. Najčešće ne daje nikakve konstruktivne prijedloge i nemarno se ponaša. Na kraljevo negodovanje tvrdi da je čovjek koji govori samo kad misli da ima nešto za reći. Iako njegovo ponašanje nije tipično ponašanje kraljeve desne ruke kakvo smo navikli gledati, ovaj će lik odigrati najvažniju ulogu u vojnom pohodu na Francusku.
Gotovo sve scene u filmu ostavljaju dojam realnog srednjovjekovnog ugođaja. Za to su zasigurno najzaslužnije odlična scenografija i kostimografija. U gotovo svakoj sceni možete primijetiti mnoštvo motiva kojima se pokušava dočarati život običnih ljudi u 15. stoljeću – na ulicama, u njihovim domovima, u javnim okupljalištima.
Scenografija kraljevskog dvora nije blještava nego tmurna i siva. Namještaj i odore su kvalitetnije izrade i koloristički bogatiji, ali lako možemo steći dojam da je svakodnevni život na kraljevu dvoru tih i miran, ponekad vjerojatno i dosadan, ali nikako lud i spektakularan.
„The King“ je film koji će lako zadovoljiti apetite zaljubljenika u povijest, srednjovjekovlje, Shakespearea te apetite većine filmoljubaca. Nakon dva i pol sata pred ekranom nisam imala dojam izgubljenog/protraćenog vremena. Nadam se da nećete ni vi.
Piše: Kiša Ereš
Kiša Ereš
Latest posts by Kiša Ereš (see all)
- Intervju s podvodnim arheologom Darkom Kovačevićem - September 27, 2022
- BOSANSKOHERCEGOVAČKE ARHEOLOGINJE - March 7, 2021
- Najstariji ostaci Homo sapiensa - March 6, 2021