Terzo di Aquileia

Izlet studenata arheologije u suradnji sa Študentskim arheološkim društvom Ljubljane

Znate, nema ispunjenijeg osjećaja pisati o mjestu u kojem ste zapravo bili, vidjeli i doživjeli.

Svi znamo kako je monotono i nadasve naporno učiti o crkvama, bazilikama, njihovim osnovnim karakteristikama, silne brojke koliko je vrata, prozora, njihove mjere… Dobro, moramo to znati, ali nam ne predstavlja ni upola užitka kao kada vidite ono na što ste potrošili sate, dane pa neki čak i mjesece učenja. I bar smo svi jednom pomislili: »Eh, da mi je ovo vidjeti uživo!«

Akvileja – »ključ Italije« – pripada provniciji Udine i smještena je na rijeci Natisone, 10-ak kilometara od Jadranskog mora. Počeci njenog osnivanja sežu nazad oko 181. pr. Kr., kada je formirana kao rimska vojna kolonija koja bi branila Italiju od Kelta. U rimsko doba bila je treći grad po značaju i brojila je oko 100 000 stanovnika, dok je današnja populacija znatno manja (3400). Zašto se za Akvileju, koju posjećuju skoro svake godine, zanimaju i slovenski povjesničari, razlog tomu bi bio njen značaj za razvoj rimske Emone, današnje Ljubljane.

Tijekom razmjene, koja je još uvijek aktualna, imali smo i priliku posjetiti Akvileju, po mnogima najznačajnije arheološko nalazište sjeverne Italije. Pod vodstvom prof. dr. Vedrane Vidrih Perko, koja je i sama vodila iskopavanja u Ogleju – slovenski naziv za Akvileju, (više o prof. će biti u slijedećem intervju) krenuli smo rano ujutro na dvosatnu pustolovinu. Putovanje je prošlo relativno brzo.

Pored profesoricinog entuzijazma koje je uspjela prenijet i na one najpospanije, dajući nam kratki uvid o povijesti Akvileje, njenog nastanka, od rimske vojne kolonije, koja je predstavljala važno uporište za zatvaranje uskog pojasa između Alpa i Jadrana, te radi njenog povoljnog položaja i do razvoja samog grada. Ali to nije bilo sve. Za sve ljubitelje prirode, cijelim putem do našeg cilja moglo se uživati u ljepoti prirode, prostranim livadama, gustim šumama, velikim poljima vinove loze te pogledu na male crkve koje su se uzdizale iznad malih mjesta.

Ulaskom u Italiju prof. se dotakla priče o Mostu na Soči, mjestu na kojem se odvio jedan važan povijesni događaj, bitka između ostrogotske vojske pod kraljem Teodorikom Velikim te germanskog kralja Italije Odoakara, koja je najzad rezultirala Teodorikovom pobjedom i prevlasti nad talijanskim tlom.

Uvijek nasmiješena, uz dozu humora, prof. nas je »oslobodila od predavanja« do dolaska u Akvileju. U par sati koliko smo se zadržali, uspjeli smo posjetiti većinu znamenitosti: nacionalni arheološki muzej, riječnu luku, Viu Sacriu, nekropolu, privatne vile, forum te kao šlag na kraju – akvilejsku baziliku. Redolsljed je bio otprilike takav, sa kratkim pauzama između. Pa krenimo!

Nacionalni arheološki muzej otvoren je 1882. u Vili Cassis – Faraone u kojoj se i danas nalazi. Izlošci su raspoređeni na tri kata u dvanaest soba, a nastavljaju se u galerijama Lapidarija iz 1898. Izuzetno je bogat sadržajem – preko 20 000 natpisa, skulptura, keramike, numizmatičkih zbirki… Muzej ima i prostrano dvorište, u kojem je smješten najveći broj tih natpisa i skulptura, te nešto mozaika. Profesorica nije škrtarila svojim znanjem, naprotiv, zadržali smo se više od 3 sata slušajući i gledajući, pa mogu slobodno reći, svaki kutak, ali doslovno: od prostorija sa urnama »tomba a cremazione«, velikog broja gemma i kameja koje su imali velik značaj za njihove vlasnike jer su ih štitile od zlih duhova, prekrasnih primjeraka igala i ukrasa za kosu, kristala…

Prešavši u slijedeću prostoriju, prva misao koja je izletila: «Jaoo keramikee!«.

Akvileja se zaista može pohvaliti najljepšim i jednim od najbrojnijih primjeraka keramike, od običnog ali kvalitetnog kuharskog posuđa, slikane, glatke keramike, keramike iz 1. st., reljefnog posuđa iz 2. i 3. st., tzv. knidska keramika(?)… Zatim fibule, afričke uljanice, oinochooe, bočice za parfeme… Lista je preduga… Na zadnjem katu su bili izloženi dijelovi vojničke odore, numizmatička kolekcija te predmeti od jantara.

Slijedio je vjerovatno najduži dio, natpisi i skulpture, kojima se činilo da nema nigdje kraja.. Morali smo napraviti pauzu i malo sjesti, jednostavno, bilo je previše! (xD) Sunce je taj dan pržilo, nismo očekivali ljeto, nismo bili pripremljeni za to. Da nije bilo onog povjetarca, ne znam kako bi izašli s tim na kraj.

Slijedeća točka dnevnog reda je bila znamenita riječna luka, jedna od najbolje očuvanih rimskih luka, smještena uz tok rijeke Natisone / Torre, široke 48 metara u tom dijelu, koja je opasivala antički grad s istočne strane. Od luke, koju je dao proširiti car Klaudije (41-45), sačuvani su ostaci zapadnog dijela 400 metara duge obale. Također je vidljiv i asfaltirani dio gradske pothodnice i cestovne infrastrukture. Ostaci kasnijih rimskih utvrda iz 3. i 4. st. ukazuju na smanjenu aktivnost i početak gospodraskog pada grada. Pristanšte, nekoć široko 48 m sada je ugl. pod zemljom, a danas stoji visoki nasip,

Nastao kao otpadni materijal nakon iskopavanja 20-ih i 30-ih godina 20. st.

Nakon »svetog puta«, obišli smo nekropolu, od koje je trenutno moguće obići samo dio, a sastoji se od 5 ograđenih cjelina rasprostranjenih duž sporedne ceste. Pripadale su raznim akvilejskim obiteljima: Statius, Julius, Trebius i Cestius.

Forum – srce nekadašnjeg političkog, upravnog i društvenog života. Okupljeni i sa ušima uprtim prema prof. slušali smo pozorno. Današnji oblik, ostaci foruma, sežu iz prve polovice 1. st. po. Kr. Okružen arkadama sa barem 3 strane, na južnoj strani trga bila je gradska bazilika dok je sjeverna bila manje poznata, osim da se nalazila kružna konstrukcija sa stubištem, tzv. Comitiumili, prostor za javna okupljanja. Danas je pod zaštitom UNESCO-a.

Iako već pri kraju snage, a i u strci sa vremenom, krenuli smo prema srcu Akvileje. Iskoristili smo priliku i kratko obišli jednu od privatnih vila, odnosno njene ostatke. Uslijedila je polusatna pauza, koju smo propisno iskoristili, jer do kraja izleta smo bili u pokretu. Našli smo hladovinu i pogled. Tek tada smo vidjeli, o kakvom se

Iznimnom arhitektonskom ostvarenju radi. Zaboravite slike sa interneta i knjiga, dok ne stanete ispred bazilike, niste ništa ni vidjeli!! Ne zna se točna godina njenog nastanka, ali se smatra da je izgrađena 313. godine nakon Milanskog edikta, a dao ju je izgradit biskup Teodor.  Obnavljana je više puta, nakon prodora Huna 452. te prodora Langobarda 568. A među posljednjim obnovama navodi se obnova nakon potresa 1348. godine.

Duž cijelu baziliku, prostirali su se mozaici sa raznim motivima. Iako ne moguo sporit ljepotu interijera, ipak najveća vrijednost se krila ispod nje. Plativši ulaz 2.50 eura, ušli smo u kriptu. S jedne strane imamo kriptu sa freskama, koja se nalazi ispod gl oltara bazilike i koja je podijeljena na 3 broda pomoću 6 stupova na koji se oslanjaju križni svodovi. Zidovi svodova prekriveni su veličanstvenim ciklusom freski. Zatim kripta iskopina, koja je otkrivena tijekom arheoloških istraživanja oko tornja zvonika. Ona uključuje sjevernu dvoranu, srednju dvoranu te ostale strukture i mozaike unutar crkve i biskupske rezidencije. Izgrađena je u 4. st. kako bi zamijenila Teodorovu crkvu. I južnu prostoriju, također ispunjena mozaicima. Zanimljivo je da, iako je otkrivenaprije više od 100 godina, javnosti je svoja vrata otvorila tek 2011. god.

I, da… Naša se pustolovina privela kraju, poznato je da sve dobre stvari kratko traju. Divno iskustvo koje ostaje u lijepom sjećanju. U prilogu ćete moći vidjeti skromnu galeriju slika. Tko god budeimao priliku otići u Italiju ili Sloveniju, toplo mu preporučujem da posjeti Aquileiu, jer joj se čovjek zaista ne može dovoljno nadiviti.. Za kraj jedna mala, ali mudramisao:

Accipe vitam offers. Ars longa vita brevis.

Uzmi sve što ti život pruža.  Umjetnost je duga, a život kratak…

[RFG_gallery id=’10’]