Vrste mozaika
Kockice za izradu mozaika se još nazivaju i tesare a s obzirom na tehniku razlikuju se dvije glavne vrste mozaika:
• opus tesselatum – sastavljen je od kockica, različitih veličina i formata a između kockica vidljiv je vezivni materijal (tzv. fuge)
• opus vermiculatum – sastavljen je od sitnijih kockica, čvrsto povezanih pa se ponekad rubovi jedva primjećuju (specijalnost helenističkih mozaika).
Mozaike možemo podijeliti i s obziromna boju:
• mozaici u crno-bijeloj tehnici
• mozaici u bogatoj polikromiji
Umjetnost izrade mozaika je nastala u VIII. st. u Turskoj gdje su pronađeni jednostavni mozaici izrađeni od crno-bijelih oblutaka. Među najstarijim sačuvanim spadaju i mozaici iz Mezopotamije, pronađeni na lokalitetu Uruk Warka. Ovi mozaici su datirani oko 3200. godine pr.Kr., a izrađeni su od komadića orahove ljuske, oniksa i gline.
Grci su tehniku postavljanja mozaika usavršili već u 3. st. pr. Kr. U antičkom svijetu mozaici su se uglavnom postavljali na podovima i stazama, a za kreiranje slika su se posebice birali kamenčići od mramora i krede. Mramor je bio omiljen jer se on lako mogao izlomiti u najmanje komadiće i tako omogućiti široki raspon boja. Iako su Grci usavršili mozaik, s ovom vrstom umjetnosti su bili upoznati i Asirci, Egipćani, Perzijanci, i druge antičke civilizacije. Rimski mozaici su posebno bili popularni i kvalitetni. Rimljani su mozaicima ukrašavali zidove i podove u dvoranama, vilama i javnim kućama. Nakon Rimljana mozaici su svoj vrhunac doživjeli u Kršćanskoj i Bizantskoj umjetnosti.
Mozaik kao tehnika ukrašavanja nije ni danas napuštena. Današnji centri ručne izrade mozaika se nalaze u Libanonu i Siriji a čini se da je u prastarim domovinama izrade mozaika, Grčkoj i Italiji, ova tradicija danas izgubljena. Na mozaicima se pojavljuju razne vrste motiva; od geometrijskih, floralnih i unikatnih motiva, pa sve do prikaza bogova, životinja, poznatih ličnosti i važnih događaja.
Izrada mozaika:
Izrada mozaika počinje od skice koja se crta na kartonu, zatim se bira materijal i slažu boje. Kockice koje će biti dio mozaika treba obraditi tako da budu dio harmonične cjeline. Kockice se utiskuju u svježu žbuku, cement, razna ljepila i sl., a između kockica se ostavljaju razmaci do oko 1 mm u koje će kasnije ući vezivo. Podloga je pripremljena kopanjem pa izravnavanjem površine. Da bi se dobila ravna podloga nasipaju se tri sloja: statumen (veliki kamenčići), rudus (kamenčići srednje veličine) i nucleus (smrvljena kamenja). Na sve to bi se postavio i četvrti sloj smrvljenog kamenja sa malo žbuke koji se zove supra nucleus. Na taj sloj su se dalje postavljale tessere.
Izrada mozaika je zahtjevala jako puno vremena a ako se radilo o finijem mozaiku kockice je bilo potrebno utiskivati pincetom. Ovakav način izrade su u svojim tekstovima između ostalih opisali Plinije Stariji i Vitruvije.
Jednom kada se mozaik dovrši on je bezvremen i neće propasti ukoliko ga ljudska ruka ne uništi. Sunčeva svijetlost koja svaki mozaik obasjava čini da je on različit u različito doba dana a ni najbolje fotografije nikada ne mogu prenijeti predivne tonove i teksture koji se harmonično spajaju u sliku.
Usljedećem nastavku priče o mozaicima detaljnije će biti obrađeni grčki i rimski mozaik.
Latest posts by Vedrana Tutiš (see all)
- Povijest kave - July 9, 2020
- Poslušajte kako je zvučao Nesyamun – mumija stara 3000 godina - June 9, 2020
- O rimskim pjesnicima: Publius Ovidius Naso - June 3, 2020