Home / Autorski članci / Muzej Hercegovine – Spomen kuća Džemala Bijedića

Muzej Hercegovine – Spomen kuća Džemala Bijedića

JEDINSTVO U RAZLIČITOSTI

Pišu: Doris Ivanković, Goran Knezović, Ivona Kukić

 

www.muzejhercegovine.com
image-2807
www.muzejhercegovine.com

 

Ovo je prvi od serije članaka čiji je cilj u cijelosti predstaviti Muzej Hercegovine u Mostaru, i prikazati sve prednosti i nedostatke ove institucije. Muzej je osnovan 1950. godine a ima četiri različita objekta koja smo i mi posjetili, a to su Spomen kuća Džemala Bijedića, Spomen kuća Svetozara Ćorovića, Interpretacijski centar Muzeja u Mostaru, te Muzej Stari most.

Svaka od njih je različita i specifična prvenstveno po izložbenom prostoru, a potom i zbog izloženih eksponata. Pokušat ćemo ukazati na te specifičnosti, ali i na zajedničke probleme koje dijele same zgrade i grad Mostar, te na minimalni interes društva za te iste probleme i poteškoće na koje nailaze u svom radu. Kroz kolekcije i funkcioniranje muzeja, proveli su nas kustosi i direktor, koji su nam približili problematiku muzeja u Bosni i Hercegovini općenito. Ono što je bitno spomenuti jeste povezanost i ovisnost ovog muzeja o glavnom državnim muzejom – Zemaljskim muzejom, koji je zatvoren već godinama, jer nas to upućuje na svu težinu i prepreke s kojima se jedan muzej, u takvom slučaju, susreće. Situacija u našoj državi je poražavajuća kada govorimo o kulturi i brizi za istu, i kada uzmemo u obzir (ne)zainteresiranost institucija ove države te same publike. Imajući u vidu s kakvim problemima se susreću i kako malo pomoći dobivaju u financijskom smislu, možemo potvrditi kako uposlenici pokušavaju na različite načine i na svoju ruku sačuvati ono što je najdragocjenije, a to su artefakti koji svjedoče o bogatoj hercegovačkoj tradiciji i povijesti.

  1. SPOMEN KUĆA DŽEMALA BIJEDIĆA

Analizu ćemo započeti spomen kućom Džemala Bijedića koja je centralna zgrada i u kojoj se nalazi ured direktora ovog muzeja, kao i zapisnici u kojima su dokumentirani svi predmeti koji se nalaze tu i koji nam svjedoče o bogatstvu ovog muzeja. Status centralne zgrade dobio se preseljenjem muzejske građe i stručnog osoblja iz Gradskog zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa grada Mostara. Pojedini predmeti su, dakle, zavedeni u zapisnik Muzeja Hercegovine, ali su vremenom ili oštećeni ili izgubljeni u ratu ili poslani u Zemaljski muzej kako bi se popunile kolekcije.

3
image-2808

U sklopu spomen kuće nalaze se postavke ‘Hercegovačko selo’, ‘Bosanska soba’, život i djelo Džemala Bijedića i arheološki pronalasci. Prema riječima direktora, bilo je neophodno posvetiti jednu prostoriju samome Džemalu Bijediću, jer je u pitanju kuća u kojoj je ovaj Mostarac živio i radio. Postavke vezane za prikaz života u hercegovačkom selu i dekor bosanske sobe su isto tako bile neophodne, jer je to ono što je privlačno i zanimljivo najvećem broju ljudi, a posebno stranim turistima koji žele upoznati našu tradiciju i povijest. Kada je u pitanju arheološki dio, onda je bitno spomenuti kako je to jedna od najbogatijih i najraznovrsnijih kolekcija na prostoru Bosne i Hercegovine.

Međutim, postoji nekoliko problema u sklopu ove spomen kuće. Prvenstveno, problem je sam izložbeni prostor koji nije adekvatan (gradski muzejski prostor je uništen tijekom posljednjeg rata), a to nas opet dovodi do grada Mostara i vlasti koji nisu imali dovoljno sluha za taj problem. Naime, iz navedenih razloga, u Mostaru ne postoji muzej u pravom smislu te riječi, već su u pitanju isključivo izložbeni prostori. To znači da u cijelom gradu ne postoji odgovarajuća namjenska zgrada u kojoj bi se ti predmeti izložili, a to bi trebala biti odgovornost grada, koji bi trebao osigurati i dati prostor za upotrebu.

Apsurdno je da su predmeti smješteni u jednu sobu u kojoj nema dovoljno prostora u kojem bi se posjetioci mogli nesmetano kretati i zaustaviti kraj eksponata. Takvoj apsurdnoj situaciji pridonosi i činjenica da je ured direktora muzeja ujedno i spomen soba Džemala Bijedića, pa ostaje nejasno je li običnim posjetiteljima ulaz u ovu sobu uopće dopušten. Sljedeći problem je sam smještaj eksponata, od kojih se samo neki nalaze u staklenim vitrinama sa drvenim okvirima. Čini se kako su tek tako, po principu moranja i nemogućnosti za bolje, bez kvalitetnog muzeološkog plana i asocijacije stavljeni u taj prostor. Neki od predmeta su nadohvat ruke bilo kome tko posjeti ovu spomen kuću, jer nisu ograđeni niti naznačeni. Takvi su, primjerice, mijeh za sir, niski tradicionalni okrugli stolovi na koje se iznosila hrana, mangala…

To je veoma neoprezno i zabrinjavajuće jer može doći do oštećenja samih eksponata te kustosi moraju pored svojih profesionalnih obveza konstanto voditi sigurnosnu brigu u izložbenom prostoru. Problem čini i način na koji su predmeti obilježeni i opisani, jer legende o nekim izloženim predmetima ne postoje. 4Predmeti su samo imenovani,  tek jednom riječju (na našem i na engleskom jeziku), bez uputa o tome gdje je predmet pronađen, odakle dolazi, iz kojeg je perioda, te koja im je svrha. Ovaj problem je najočitiji na postavkama vezanim za hercegovačko selo i bosansku sobu u kojima se samo na ulazu nalaze dosta šturi opisi istih, ponovno na našem i engleskom jeziku. Ostali predmeti koji su u vitrinama ili izloženi u nekom kutu sobe, kakvi su posude, oružje i oruđe, nemaju legende. Nažalost, ne vodi se računa o održavanju tih davno otkrivenih predmeta, u smislu da ne postoji odgovarajuće osvjetljenje, temperatura niti količina vlage, što je sastavni dio zaštite izložbenih predmeta u muzeju.

Nažalost, tu opet dolazimo do onih dubljih i većih problema, a to je manjak novca koji bi se uložio u moderniziranje zgrade i restauraciju i čišćenje predmeta. Sam depo je također neadekvatan i neprilagođen u smislu mikroklimatskih uvjeta, gabarita i sigurnosti, no da postoji zgrada muzeja građena po potrebama institucije odnosno suvremenim muzeološkim standardima, vjerojatno da bi stvarnost bila drugačija. Jedan od razloga neadekvatne sigurnosti predmeta je zatvaranje Zemaljskog muzeja, jer sada uposlenici Muzeja Hercegovine nisu u mogućnosti poslati te predmete na istraživanje i restauriranje stručnjacima u Sarajevo. Jasno je kako će predmeti i dalje čekati potrebnu konzervaciju.

Naime, postoji opasnost od oštećenja ili nepovratnog gubitka dragocjenih predmeta ukoliko ih se pošalje običnim zanatlijama na čišćenje, koji su često nedovoljno stručni. Svakako, za usluge onih iskusnijih i stručnijih, muzej bi morao izdvojiti više sredstava, što je nemoguće u ovome trenutku. Međutim, na inicijativu i upornost uposlenika, izgradila se posebna radionica i depo za predmete izrađene od tekstila, mada bi situacija bila drastično bolja kada bi imali pravu muzejsku zgradu u kojoj bi bilo dovoljno prostora.

2
image-2809
Bitno je spomenuti i kako su, upravo iz spomen kuće Džemala Bijedića, prenijeli veliki broj predmeta u interpretacijski centar, što nam pokazuje kako je neadekvatnost i nepraktičnost samog prostora, zajedno s malim financijskim mogućnostima, najveći problem. Ono što je pohvalno jeste to što su uposlenici Muzeja nedavno izdali vlastiti zbornik radova povodom obljetnice 60 godina od otvaranja Muzeja Hercegovine. Ovaj muzej je također vodio časopis Hercegovina čije je izdavanje nedavno prestalo zbog nedostatka financijskih sredstava.

Check Also

BOSANSKOHERCEGOVAČKE ARHEOLOGINJE

Njihova ostavština je velika, a njihov doprinos razvoju arheologije u Bosni i Hercegovini je neprocjenjiv. …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Powered by themekiller.com