Lutanje deseto

Piše: Marko Matolić

---

SELJUBLJE, DONJE HRASNO, BABINA LUKA, KIKAČI.

U 09:30 bili smo Edo i ja na Brčanskoj Malti, čekali autobus za Seljublje koji uporno nije dolazio. Već neko vrijeme pričam, na granici spoznaje i ludila, da sam miljenik Sreće, muza i bogova. Bogovi mi daju razum i ideje, mogućnost da ih razradim, Sreća se brine za male sitnice u životu od kojih u jednom datom trenutku ovisi realizacija tih planova, a muze mi daju inspiraciju da sve to kasnije izrazim, unatoč svim poteškoćama jezika. Pošto autobusa nije bilo Sreća je Edu i mene smjestila u taksi skupa sa jednim gospodinom kojega smo kasnije imali priliku bolje upoznati.

Zove se Mujkanović Husein, rođen je 1937. godine. Davne 1982. god. dobio je drugu nagradu za duhovitost u BiH. I priča u rimama. Za primjer, evo jedne rečenice koju je rekao nakon što se ponudio da nam bude vodič po Seljublju, rečenice na koju smo se svi slatko nasmijali. Na jednoj banderi u selu bila su zalijepljena tri plakata za predstojeće izbore. Bakir Izetbegović, na vrhu, kojega je saprala kiša i malo je izblijedio. Ispod njega neki lokalni kandidat i ispod na dnu osmrtnica. Husin komentar:

„Ovaj gore da je šta vrijedio, ne bi izblijedio. Ispod njega šta je došo, to je naš komšo. Ova dole neka, ta sve nas čeka“.

U smijehu dolazimo do lokalne džamije i mezarja. U Seljublju ima novopodignuta džamija i stara džamija uništena (zapaljena) u proteklom ratu. Za nju Huso tvrdi da je jedna od najstarijih džamija u ovome kraju i da je imala drveni minaret. Oko te stare džamije ima dosta starih nišana, na jednome sam odgonetnuo da je iz 1862. godine.

Iznad groblja je prolaz, travnat, koji vodi prema brdu Plan. Put nije ni malo ugodan i da nije bilo Huse nikad ne bi pronašli ono što smo tražili – nekropolu stećaka na Planu, lokalitet Zagaj. Tim putem, koji je izuzetno loš, treba ići pravo. Prošli smo pokraj neke neobilježene humke za koju Huso kaže da je grob neznanog partizana koji je tu izdahnuo 1942. godine.

Dalje, pravo, skrenuli smo kroz neku šikaru i Huso nas je doveo do stare linije sa tranšejima iz zadnjeg

rata na kojoj se nalaze stećci. Ovakve stećke nisam nikad vidio. Liče na današnje nadgrobne spomenike ali su izuzetno veliki i grobovi su sa dva biljega, dugi i preko tri metra. Na jednom stećku vidljiva je likovna predstava mača. U blizini je i uzvišenje koje se zove Ban Brdo. Postoji priča da je butna kost koju su tu iskopali veličine čitave noge današnjeg čovjeka.

Dalje, pravo, skrenuli smo kroz neku šikaru i Huso nas je doveo do stare linije sa tranšejima iz zadnjeg rata na kojoj se nalaze stećci. Ovakve stećke nisam nikad vidio. Liče na današnje nadgrobne spomenike ali su izuzetno veliki i grobovi su sa dva biljega, dugi i preko tri metra. Na jednom stećku vidljiva je likovna predstava mača. U blizini je i uzvišenje koje se zove Ban Brdo. Postoji priča da je butna kost koju su tu iskopali veličine čitave noge današnjeg čovjeka.

Vraćamo se istim putem i idemo lijevo. Pedesetak metara od mezarja je opet uska staza, vodi kroz dvorišta i njive zasijane kukuruzom, preko Čadin potoka i Hajdara (Hajdarevića), pokraj jedne lijepe stare kuće, prema lokalnoj školi. Oko sto metara zapadno od škole ima njiva sa dvanišana, visoka gotovo 2 metra a još jedan nišan je oboren u travu. Ovo uzvišeje nalazi se tik uz cestu prema Hrasnom, s desne strane.

Taj lokalitet se naziva Groblje a iznad njega je Carska Bašča. Iza toga, ima skretanje sa glavne ceste, desno na put koji se zove Horozovina i nakon nekih 200 metara, sa desne strane ima jedan usamljeni stećak.

Husika zna i dosta zanimljivih priča, poput one da su za vrijeme Drugog svjetskog rata donijeli u Seljublje, pred staru školu, nekog mrtvog četničkog vođu rodom iz Priboja. Kažu udavio ga u nekom potoku pokraj Orlove pećine iza Ban brda neki musliman sa kojim se hrvo.

Kaže da četnici u tom ratu nisu dirali Seljublje ali da u ovom zadnjem ratu nisu bili pošteđeni. Pokazao nam je mjesto sa kojega je iz snajpera ubijena neka žena dole u selu

Dalje putem prema Hrasnom dolazimo do mezarja i turbeta, idemo desno tako da nam mezarje ostaje s lijeve strane, skretanje pod pravim kutom i na kraju mezarja idemo desno, novim putem za Donje Hrasno, budući da je stari put zauvijek uništen klizanjem zemljišta u maju.

Tu se rastajemo sa Mujkanović Huseinom i nastavljamo sami.

Prolazeći kroz Donje Hrasno naišli smo, s desne strane ulice, na turbe. Preko puta njega je usamljeni mezar a stotinjak metara dalje, s lijeve strane, u šumici pokraj puta, ima staro mezarje sa starim nišanima. Prolazeći dalje, pokraj ambulante i kad se prijeđe potok, u jednoj njivi s lijeve strane, par metara od ceste, ima jedan prevrnut monumentalni stećak sljemenjak. Stećak se nalazi na privatnom posjedu i vidljivo je da se vlasnik zemljišta brine oko njega, što je za svaku pohvalu.

Iduće selo je Babina Luka. Iza džamije je skretanje desno, koje prati tok rijeke. Nakon toga smo zašli u jedan dio sela i strmom stranom brda, kroz njive i pokraj nekih štala usamljenih na brdu i stogova sijena uspeli smo se do nekakve šumice na vrhu brda koja je prepuna starih nišana. Brdo se nalazi sa lijeve strane duž čitavog sela a lokalitet na kojemu smo našli nišane naziva se Stare Kuće.

Spustili smo se suprotnom stranom brda i izbili na istu cestu, nekih 200 metara od skretanja za selo. Tom cestom je lakše doći do mezarja ali mi to nismo znali. Idući tim blatnim i travnatim putem ravno, mezarje je udaljeno od glavne ceste nekih 20 minuta hoda. Na tom mezarju je najveća zanimljivost monumentalni nišan sa likovnim prikazom otvorene šake, takozvani Babin mezar.

Nastavili smo prema Kikačima. Uz sam rub ceste u Kikačima ispred jedne kuće naišli smo na jedan manji stećak, vjerovatno tu donešen odnekud. U Kikačima smo vidjeli i jednu prelijepu staru kuću na dva boja a preko puta te kuće je skretanje za džamiju i šehidsku česmu. Na ulazu u Tojšiće uhvatili smo autobus za Tuzlu.