Interpretacije paleolitičkih venera

Piše: Nikolina Marjanović

Figurine Venere su iznimno heterogena vrsta artefakata s velikim brojem teorija o njihovom podrijetlu i značenju. One su često bile podložne raznim stereotipima koji nisu uzimali u obzir njihovu produkciju, morfološke promjene i arheološki kontekst u kojem su pronađene.

Dugo vremena su te figurine intrigirale arheologe i druge istraživače različitih zanimanja, poput psihologa i biologa, koji su pokušavali razumijeti razloge njihova stvaranja, te su one bile predmet mnogih istraživanja i interpretacija. Ove figure su fascinirale arheologe od trenutka kada su pronađene jer su smatrane skrivenim ključnim elementom u razumijevanju naših predaka i njihove koncepcije života. Istraživači su iznijeli brojne interpretacije kako bi objasnili njihovu funkciju, no većinom s nedostatkom ikakvih materijalnih arheoloških dokaza. No, uzimajući u obzir vrijeme koje je proteklo između nastanka ovih figura i današnjeg vremena, vrlo vjerojatno nikada sa sigurnošću nećemo saznati zašto su one napravljene i što su zapravo predstavljale. Stoga će se i dalje pojavljivati nove teorije, nove interpretacije, jednako vjerojatne kao i one koje su u prošlosti bile u modi, ili više vjerojatne kako bi poslužile kao izazov novim istraživačima, no sve i dalje ostaje na razini pretpostavke.

Činjenica je da se vrijeme izrade figurina proteže kroz period od trideset tisuća godina, a pronađene su na gotovo čitavom području Europe. Ne možemo a da se ne zapitamo zašto su takvi prikazi žena stvoreni u paleolitičkom periodu, širom cijele Europe i kako je moguće da postoje tolike sličnosti među njima? Možda bismo figure Venere trebali razmotriti u širem ekološkom kontekstu života lovačko-sakupljačke populacije koja ih je izrađivala i uzeti u obzir klimatske uvjete u Europi u to vrijeme. Koju ulogu su ove figurine mogle imati u socijalnom kontekstu, kao što je razmjena robe ili savezništvo između lovačko-sakupljačkih grupa, ostaje nama na razmišljanje i vrlo je vjerojatno da nikada nećemo moći dati potpun odgovor na to pitanje. Period između 30,000 i 18,000 godina pr. Kr. obilježen je jakim pogoršanjem klime, što je osobito bilo izraženo u zapadnim dijelovima Europe. Anatomski moderni ljudi su ovom periodu bili rasprostranjeni po cijeloj Europi, ali gustoća naseljenosti je bila sigurno mala. Populacija se sastojala od raštrkanih grupa. U ovom periglacijalnom svijetu, ljudsko preživljavanje ovisilo je o uspjehu u lovu i skupljanju hrane. U takvim su uvjetima, s izuzetkom Venere iz Hohle Fels, izrađivane ove figurine i one su dokaz da je postojala tradicija i kulturna razmjena u paleolitičkoj Europi. Prikazi veoma dobro uhranjenih, zrelih djevojaka mogao bi biti kulturni izraz nade za uspjehom u toj teškoj borbi za preživljavanjem, kao i za reprodukcijom.

1. 1. Teorije do 1960. godine

Prve teorije o figurianama razvijali su muški istraživači kasnog 19. stoljeća. One su bile vezane uz njihovo rasno podrijetlo, pretpostavke da su se služile kao erotski objekti ili prikazi plodnosti i reprodukcije. Raskošan oblik tijela prikazan na prvih nekoliko figurina koje su pronađene usmjerio je istraživače na zaključak da one predstavljaju afrički utjecaj na kromanjonsku kulturu. Tako je Edouard Piette pretjerane atribute figurina pripisao postojanju dvaju ljudskih rasa tijekom Eburniena. U svom istraživačkom radu iz 1902. godine Piette je iznio ideju o postojanju dvije negroidne rase u Europi i neobičnoj pojavi steatopigije koja je pogodila ovu lovačko-sakupljačku populaciju. Steatopigija, prekomjerni razvoj masti na stražnjici, posebno pogađa žensku populaciju i karakteristična je među određenim grupama ljudi u Africi. Proporcije figura navele su Piette na zaključak da je u Europi tijekom ledenog doba, uz kromanjonce, postojala i negroidna rasa iz Afrike koja je bila sklona steatopigiji. Smatrao je da je ovo logičan zaključak i da su ove skulpture potpuno realistične jer su ondašnji ljudi bili krajnji realisti koji su predstavljali sebe kroz crteže i skulpture. Ova Piettova teorija stekla je veliku popularnost jer se uklapala u stavove europskih imperijalista i kolonizacije Afrike. No, teorija o afričkom utjecaju vrlo brzo je izgubila potporu nakon Prvog Svjetskog rata i zamijenjena je kasnijim teorijama koje su odbacile rasni utjecaj i prihvatile ideju realističnog prikazivanja tijela.

Jedan ogranak Piettove teorije tvrdio je da su figurine zapravo bile erotski objekti koje je koristio paleolitički muškarac. Ova interpretacija, da su figurine služile kao paleolitička pornografija, razvila se početkom 20. stoljeća i bila je obnavljana nekoliko puta. Ideja da su se Venere proizvodile u erotske svrhe kako bi pružile zadovoljstvo paleolitičkom čovjeku, je rezultat fokusiranja istraživača samo na prenaglašena seksualna obilježja. Tijekom proučavanja ovakvih skulptura, Karel Absolon je tvrdio da su “seks i lov bila dva jedina motiva koja su utjecala na čitav mentalni život lovaca na mamute i njihovu stvaralačku umjetnost”, dok je Carl Reinach iznio svoju interpretaciju prema kojoj su se figurine koristile u obredima i ritualima plodnosti smtrajući da su pravljene u svrhu promoviranja plodnosti ljudima u zajednici, ali i u okruženju.

Reinach je također pretpostavljao da su kromanjonci vjerovali da će rezbarije trudnih žena tijekom obreda u kojima se koristila simpatetička magija, osigurati da će više žena zatrudnjeti. Budući da je bilo opće prihvaćeno da figurine prikazuju trudnice ova teorija postala je razmjerno popularna i zadržala je se u mnogim kasnijim interpretacijama. Opisane kao simboli “plodnosti, rađanja i života”, statuete su se tumačile i kao dokaz pasivnosti paleolitičkih žena čija je jedina uloga, prema tadašnjim shvaćanjima razmišljanja paleolitičkog čovjeka, bila rađanje i odgajanje djece. Ove interpretacije plodnosti i reprodukcije, iako su bile veoma popularne, u novije vrijeme su izgubile na značenju jer su smatrane prejednostavnim. Međutim, mnoge od ovih ideja su skupljene u širu teoriju koja tvrdi da su figurine dokaz postojanja široko rasprostranjenog kulta Majke Božice ili Velike Božice koji će prevladati u kasnijem neolitičkom periodu.

Iako je postojanje drevnog kulta Majke Božice puno vjerojatnije za neolitički period, teorije koje gornjopaleolitičke figurine obilježavaju kao ritualne prikaze starije Majke Božice često su izbijale na površinu. Najranije teorije koje identificiraju figure kao prikaze prapovijesne božice plodnosti pojavile su se još 1856. godine u radu Johanna Bachofena. On je smatrao da je postojao kult ženskog božanstva te snažan matrijarhat. Iako ideja nije bila dobro prihvaćena u njegovo vrijeme, feministički znanstvenici 60-tih godina iskoristili su njegovu teoriju kao temelj za njihovu verziju o štovanju Majke Božice tijekom paleolitika.

Mnoga feministička objašnjena figurina mogu se pronaći u radovima o božicama, nastalim od 70-ih do ranih 90-ih godina. Većinu tih knjiga nisu pisali ljudi stručni u arheologiji i prapovijesti, pa su te knjige su često imale obilježje mističnosti, kombinirajući oskudna znanstvena istraživanja i iskrivljene arheološke dokaze s kozmologijom, mitologijom i astrologijom.

1. 2. Teorije do 1990. godine

Udaljavajući se od kulta Majke Božice, Patricia Rice smatra da figurine predstavljaju žene svih godina, a ne isključivo majke. Rice tvrdi da “Venere predstavljaju skup odraslih žena svih godina pa time predstavljaju ženskost općenito, a ne isključivo plodnost”. Tijekom svog istraživanja Rice je pregledala svih 188 pronađenih Venera i grupirala ih u 4 kategorije na osnovi njihovih tjelesnih atributa: 1) Prereproduktivne; 2) Reproduktivne, Trudne, 3) Reproduktivne, Ne trudne i 4) Postreproduktivne.

U svojoj knjizi, Tajne Ledenog doba: Svijet špiljskih umjetnika, Evan Hadingham smatra da su teorije o kultu Majke Božice previše ekstremne i nedokazane. Umjesto toga, on tvrdi da je vjerojatnija interpretacija da su one bile povezane uz praznovjerja ili narodna vjerovanja, kao naprimjer “amajlije koje donose sreću”.

Također, suprotna od teorije Majke Božice, je i teorija Johna Halversona “Umjetnost radi umjetnosti”. Naime, 1987. godine Halverson je objavio članak u kojem pretpostavlja da paleolitička umjetnost nema nikakvog posebnog značenja, nema religijskih, mitičnih ili metafizičkih obilježja i nije služila u magične ili praktične svrhe. Halverson je smatrao da ove figurine nemaju nikakvu svrhu i da jednostavno predstavljaju umjetnost. Oblik tijela figurina nije samo puki, simbolički prikaz ženskog tijela kao utjelovljenja plodnosti. Umjesto toga, ove artefakte trebalo bi promatrati kao odraz rane faze kognitivnog razvoja, početak prikazivanja slika. Dakle, prema Halversonu, figurine ne predstavljaju nikakvu vrstu simbola plodnosti, ženskosti, moći itd., već one ne znače ništa. To su samo primjeri paleolitičkih eksperimenata s tehnikom rezbarenja.

Iako je ova teorija bila iznenađenje za sve one koje se bave ovom tematikom i, unatoč tome što je podvrgnuta mnogim kritikama, Halverson se mora odati priznanje jer je proučavanja paleolitičke umjetnosti, a osobito ženskih figurina, usmjerio k novom smjeru. Njegov trud da ukloni sve simboličke i religijske interpretacije figurina je puno zakomplicirao, ali i pomogao novijim istraživačima da pravilno usmjere svoje orginalne ideje.

1. 3. Najnovije teorije

1996. godine, Leroy McDermott je zajedno s Catherine Hodge McCoid objavio teoriju pod naslovom „Samoprikazivanje ženskih figura u gornjem paleolitiku“. Tom teorijom oni su pokušali dokazati da žene nisu bile samo pasivni promatrači tijekom nastanka samih Venera, već da su to bile rane samoprezentacije ženskog tijela koje su načinile same žene u vrijeme prije postojanja ogledala. Ova hipoteza potkrepljena je pažljivom analizom često bizarnih proporcija Venera. Umjesto da na viseće grudi, prevelike bokove, skraćene noge i stopala gledamo kao na idealizaciju ženskih reproduktionalnih potencijala i plodnosti, oni zapravo postaju proizvod ženskih pogleda na vlastito tijelo. Dakle, to je pokušaj da žene zamisle svoje tijelo od vrha prema dolje.

Glave bez lica su logično objašnjene time da glava i lice jednostavno nisu bili vidljivi iz te perspektive. Objašnjavajući viseće grudi i općenitu raskošnost figura, oni tvrde da, kada žena stoji s glavom pognutom prema dolje, ona ima izrazito ograničen pogled na gornju i prednji površinu tijela i trbuha, dok će grudi, koje su blizu očiju, izgledati puno veće u vidnom polju. Budući da joj je pogled na donje dijelove tijela ograničen zbog prevelikog trbuha, ona se mora saginjati i zakrivljavati pa zbog toga imamo često nedostatak ekstremiteta, skraćene noge ili stopala. Također, činjenica da je torzo kod većine figurina nerazumno tanak može se razumno objasniti činjenica da se prava mjera gornjeg dijela tijela ne može točno interpretirati tijekom samoanalize. Prema McDermottu postoje dva moguća načina da se sagleda sljedeće područje tijela: ispod ruke i preko ramena.

Velike grudi McCoit objašnjava time da, gledano iz tog kuta, grudi figura zapravo odgovaraju prirodnim veličinama grudi današnje prosječne žene u vrijeme trudnoće. Čak i figure poput one iz Lespugue, na kojoj se grudi čine neprirodno velike, zapravo postaju prirodne kada gledamo odozgo. Nekoliko figura ima također nerazmjerno velik eliptični pupak. Međutim, zbog velikog trbuha žena ne može vidjeti dobro donji dio tijela, pa joj se to čini sasvim normalno.

On dokazuje ove tvrdnje pažljivo uspoređujući pogled koji moderna žena ima na svoje tijelo dok gleda na njega iz perspektive koje su imale žene dok su pravile skulpture Venera. No, ako je to slučaj, koja bi bila svrha samoprikazivanja? Prema njima, ove figurine su se koristile kako bi prenosile informacije o biološkim procesima u različitim fazama razvoja koje su jedinstvene samo ženama. S druge strane nameće se pitanje, ako se već žele prenositi informacije, neće li se one pokušati prenijeti točne. Iz tog razloga ne bi se prikazivale iskrivljene vizije ženskog tijela. Osim toga, žena ako gleda svoje tijelo možda sebe vidi na ovaj način, ali kroz poznavanje drugih žena upoznata je s točnim proporcijama ženskog tijela i ne bi ih nesvjesno krivo prikazivala. Stoga način prikazivanja ženskih tijela ukazuje da je to moralo biti namjerno napravljeno, ali očigledno ne da poduči nekoga o stvarnim životnim procesima.

Unatoč brojnim kritikama, njihova teorija se smatra inovativnom i orginalnom i jako je dobro prihvaćena među istraživačima. Da li za ginekološku pomoć ili za socijalizaciju i učenje drugih mladih žena, ove figure su se možda koristile da bi zadobile veću kontrolu nad reprodukcijom i zbog toga je njihova izravna i praktična svrha bila da prošire znanje o ženskom tijelu i njegovim potrebama.

Nadalje, ove samoprezentacije prikazuju puno više od samo plodne ili trudne žene. Zapravo, kada su figurine žene podvrgnute ispitivanju o njihovoj starosti, ustanovljeno je da one prikazuje žene svih starosnih dobi, od mršavih adolescentkinja do prepoznatljivih žena starijih godina. Prema Rice, najveća grupa Venera predstavlja odrasle ženske osobe koje nisu trudne, dok najmanja grupa predstavlja trudne odrasle ženske osobe, pa prema tome nema dokaza da se ovdje radi samo o funkciji plodnosti. Venere očito predstavljaju ženskost, a ne samo majčinstvo. Rice dovodi u pitanje tezu o Venerima kao simbolima plodnosti jer “ako je plodnost bio jedini razlog za nastanak Venera, zašto onda imamo tek nekoliko figura trudnih žena, zašto ni jedna ne prikazuje rađanje ili brigu majke za novorođenče ili djecu”? Ovo dokazuje da Venere u stvari predstavljaju čitav životni ciklus paleolitičke žene, s tek malim postotkom portretiranja trudnoće.

Iako indirektno vezano uz same Venere jedno od posljednjih tumačenja pojavilo se oko 2000. godine, a objavila su ga Olga Soffer, J.M Adovasio i D.C. Hyland. Prema njihovoj teoriji paleolitički ljudi su razumjeli tkanje i pletenje košarica. Njihovi dokazi o postojanju tkanja i užadi uglavnom dolaze sa ženskih figura, ali oni uključuju i dokaze iz naselja, grobova kao i same alate. Pretpostavlja se da je unutrašnjost zidova nastambi iz Pavlova bila obložena tkaninom (pronađeni su komadi lijepa s uzorcima tkanja). Nadalje, oni pokušavaju dokazati da su ove vještine razvijale žene i da su njihovi proizvodi bili dovoljno cijenjeni da budu ovjekovjenčani u pečenoj glini, slonovoj kosti i kamenu.

Postoje i oni koji odbacuju općeprihvaćenu tezu o unfiromiranosti Venera bez obzira na razdoblje i područje nastanka. Tako npr. Richard Lesure tvrdi da je njihovo značenje, koje god ono bilo, različito od mjesta do mjesta, od jedne epohe do druge. Stoga, prema njemu, figurine nisu usporedive. Ali budući da su Venere, posmatrajući njhova tjelesna obilježja, uistinu slične, u ranoj fazi interpretacija arheolozi su jednostavno olako zaključivali da njihova tjelesna sličnost uvjetuje i sličnost njihove uloge u društvu. Današnji arheolozi, prema tome, mogu biti ponosni jer su prevazišli stereotipe tih interpretacija. Oni nisu toliko naivni da bi tretirali ženu kao statičnu kategoriju koja bi trebala imati isto značenje u svim kulturama.

 

LITERATURA

Arachige, Darshi,  “Prehistoric Venuses and Puberty Rites”, u: Current Anthropology, 2010.

Conard, J. Nicholas, “A female figurine from the basal Aurignacian of Hohle Fels Cave in southwestern Germany”, u: Nature, vol. 459., 2009.

Dixson, F. Alan – Dixson, J. Barnaby, “Venus Figurines of the European Paleolithic: Symbols of Fertility or Attractiveness?”,  u: Journal of Archaeology, Hindawi Publishing Corporation, 2011.

Farbstein Rebecca, Radić, Dinko, Brajković, Dejana, Miracle, Preston, “First Epigravettian Ceramic Figurines from Europe (Vela Spila, Croatia)”, PloS ONE 7(7), e41437, 2012.

Jennett, Karen Diane, Female Figurines of the Upper Paleolithic, Phd Thesis,Texas State University- San Marcos, 2008.

Lesure, Richard, Interpreting Ancient Figurines: Context, Comparison, and Prehistoric Art, Cambridge University Press, Los Angeles, 2011.

McCoid Hodge, Catherine – McDermott, LeRoy, “Toward decolonizing gender: Female vision in Upper Paleolithic”, u: American Anthropologist, 98(2), 1996.

McDermot, LeRoy, “Self-Representation in Upper Paleolithic Female Figurines”, u: Current Anthropology, 37(2), 1996.

Molnar, Petra, “The Venus: Mother or Woman?”, u: Journal of the University of Mantoba Anthropology Student’s Association, 29, 2011.

Niedhorn, Ulrich, The tady from Brassempouy: A fake a Hoax, Haag and Herchen, Frankfurt, 1990.

Shawntelle, Nesbitt, “Venus Figurines of the Upper Paleolithic”, u: Totem: The University of Western Ontario Journal of Anthropology, 9, 2001.

Soffer, Olga – Adovasio, James– Hyland, David, “Textiles, Basketry, Gender, and Status in the Upper Paleolithic”, u: Current Anthropology, 41(4), 2000.

White, Randall, “The Woman of Brassempouy: A Century of Research and Interpretation”, u: Journal of Archaeological Meethod and Theory, 13(4), 2006.