Nošenje maski je diljem Mezoamerike predstavljalo glavni dio svakog religioznog rituala i prikazivanja mitova. Lice je središnji dio identiteta, a promjenom svoga lica, pojedinac može preći granice vlastitog bića, društvenih očekivanja pa čak i ovozemaljskih ograničenja.
Asteci su vjerovali da u ovakvom transformiranom stanju ljudsko biće postaje božanstvo, jedno natprirodno biće ili prikazani mitski heroj. Maske koje prikazuju ljudske ili životinjske skeletne glave se dosta često nalaze na tom području jer je smrt igrala veoma važnu ulogu u religiji meksičkog područja. Smrt je prikazana kao jedna od dvadeset oznaka dana na Asteškom kalendaru, što upućuje na veoma važno mjesto koje smrt ima u prirodnom ciklusu svemira.
Smrt je također izravno vezana za koncept obnove i ponovnog rođenja, što je bio osnovni princip u Asteškoj religioznoj filozofiji.
Glavni meksički mit priča o putovanju Ehecatla, boga vjetra koji putuje u zemlju mrtvih Mictlán. Ondje on pronađe i vrati kosti svojih davno umrlih predaka. Ehecatl zatim smrvi kosti predaka, a prah pomiješa sa svojom krvlju. S ovom snažnom mješavinom bog formira novu rasu ljudi koji danas žive u našem vremenu, tj. petom dobu stvaranja. Na ovaj su način smrt i ponovno rođenje blisko vezani u asteškoj filozofiji i religijskoj praksi.
Asteške maske tako predstavljaju koncept života stvoren iz smrti, a prikazane su sa živahnim očima i obojenom kožom. Maske su se najvjerojatnije nosile tijekom rituala, pokrivale su lica osoba koje su ih nosile i transformirale ih u novo biće koje je prema mezoameričkom vjerovanju nastalo iz smrti, kao prirodnog i neizbježnog procesa mističnog svemira.
Latest posts by Vedrana Tutiš (see all)
- Povijest kave - July 9, 2020
- Poslušajte kako je zvučao Nesyamun – mumija stara 3000 godina - June 9, 2020
- O rimskim pjesnicima: Publius Ovidius Naso - June 3, 2020