Arheologija između ludila i zdravog razuma

Arheologija je moderna nauka, bolest vremena može se reći. I ona je opasna, jer u većini slučajeva pokazuje da je ljudska glupost ostala prilično postojana.
(August Strindberg)

---

U arheološkoj borbi između ludila i zdravog razuma, u svijetu gdje se stvarni dokazi potiskuju, a krivotvoreni propagiraju, zdravi razum uveliko gubi bitku. Percepcije prošlosti, stvarane pod emotivnim nabojem su nerijetko imale krvave posljedice po čovječanstvo. Kao reakcija na takav oblik manipulacije naukom, u drugoj polovini 20. stoljeća izranjaju kritičke škole arheologije u obliku procesualizma ili nove arheolgije, a kasnije i postprocesualizma ili interpretativne arheologije. Svojom pojavom počinju da instaliraju novi, jasniji prikaz prošlosti zasnovan na modernijim analitičko-interpretativnim obrascima. Iako uveliko preuzimaju svjetsku scenu arheologije, radovi tog tipa su prava rijetkost u post-jugoslovenskim državama gdje i dalje dominira tradicionalna shema tumačenja prošlih vremena. Imajući u vidu takvu poziciju domaće arheologije, nameće se pitanje uloge nadolazećih generacija u tom odnosu? Nažalost, još uvijek je nemoguće ponuditi valjan odgovor na to pitanje. Tek kada shvatimo moć arheologije, koju u njenim začecima Strindberg naziva i bolešću svog vremena, počinjemo razmišljati o našoj ulozi unutar ove naučne discipline.

Britanski arheolog Kevin R. Dark u svojoj knjizi Theoretical archaeology navodi brojne razloge bavljenja arheologijom, počevši od onih jednostavnih kao što je vjerovanje da je znanje bogatstvo do onih kompleksnijih, političkog karaktera. Dok Dark govori o raznovrsnosti motivacija za bavljenje arheologijom, Trigger u svojim radovima ukazuje na njenu izričito političku ulogu, navodeći brojne primjere zloupotrebe arheološkog materijala, većinom u službi ideologije nacionalizma.

U arheološkim analima, preopterećenim angažmanom u službi nacionalizma i sličnih ideologija, najradikalniji primjer predstavlja slučaj njemačkog arheologa i lingviste Gustafa Kossinne i njegove definicije Siedlungsarchäologie. Prema toj definiciji se jasno odijeljena kulturna područja poklapaju s određenim narodima, odnosno plemenima (interpretirani i kao „nosioci kulture“), a za njihovo razgraničenje služe pojedinačni predmeti. Na ovakvim vizijama prošlosti, 30-tih godina 20. stoljeća se formira službena nacistička ideologija sa težnjom za dokazivanje supremacije bijele rase. Vođeni ciljem stvaranja Velike Njemačke oslanjaju se na metodologiju Kosininih interpretacija na osnovu kojih se identifikuju sa dalekim precima, čijim se direktnim potomcima osjećaju. U čast toga vršena su brojna arheološka iskopavanja na širem području Evrope sa tendencijom verifikacije svojih tvrdnji i dokazivanja prisustva predaka na što većem geografskom prostoru. Tumačenja ove vrste su itekako moguća u okvirima tzv. kulturno-historijske škole, gdje se „homogene zajednice“ utvrđuju na prostornoj distribuciji selektivno odabiranog materijala sa sličnim karakteristikama. Političko djelovanje sa takvom ideološkom pozadinom, čijem je stvaranju arheologija direktni uzročnik, je direktno/indirektno prouzrokovala smrt 2,5% ljudske populacije.

Historija arheologije vrvi ovakvim obmanama, a spomenuti primjer je samo vrh ledenog brijega. Nerijetko je slika prošlosti zasnovana na fabrikovanim narativima oslonjenim na nejasnim, sumnjivim ili potpuno netačnim interpretacijama arheološkog materijala. Koliko god ovakva tumačenja djelovala zastrašujuće, suočavanje sa njima se ne smije izbjegavati, već potrebno ih je podlagati kritici i dekonstrukciji. Budući naraštaji arheologa se moraju osloboditi straha od kritičkog razmišljanja, i odbaciti nametnutu percepciju kritike kao oblika bahatosti ili nepoštivanja prema radu idealiziranih ličnosti arheološkog svijeta. Kritički pristup ne treba shvatati kao „hejt“ niti ga doživljavati kao nešto negativno, naprotiv, kritika u ovom slučaju predstavlja samo prvu fazu lijećenja ludila u koje je arheologija upletena, a time i arheolozi.

Arheologija je nemilosrdno iskorištena kao sredstvo za formiranje mitološko-narativnih diskursa koji danas predstavljaju dogme u koje više niko ne sumnja. U moru instrumentalizovanih interpretacija, arheolozi budućnosti, za svaki period koji obuhvate svojim istraživanjima, moraju dodatno vršiti dijagnozu historijskog konteksta i političkih aspiracija u sklopu kojih je konstruisana slika određenog perioda. Upravo zbog svoje podložnosti manipulaciji činila je moćno sredstvo za podupiranje lažnih vizija prošlosti. Međutim, u novije vrijeme stvarna moć arheologije dolazi do izražaja u vidu razotkrivanja i dekostrukcije istih. Iako su takvi pokušaji približavanja istini u nezavidnoj poziciji, ne smijemo potcijeniti moć zdravog razuma i ulogu koju će imati u budućnosti.

Svjesno ili nesvjesno, htjeli to ili ne, svi arheolozi su teoretičari na ovaj ili onaj način i polazna destinacija nam je tačka na razmeđi ludila i zdravog razuma. Šta onda očekivati od nove škole arheologa i koja je njihova pozicija unutar toga? Iako takve odluke ostaju u okvirima individualnog izbora, trebamo biti svjesni ukazane prilike da angažmanom unutar ove discipline doprinesemo izgradnji zdravijeg i boljeg društva. Prepoznavanjem i priznanjem grešaka ranijih generacija, bez obzira koje renomirano ime stajalo iza, podlaganjem istih kritici i dekonstrukciji počinjemo praviti prve korake u tom smjeru.

Izvori fotografija:

 www.landmarkservices.com; www.gettyimages.com; www.antinopolis.org; www.ruengener.eu