Zmajevima

Piše: Stevan Stančić

Nije mi žao što potroših mastan dio dvadesetih obilazeći neka od najvećih zdanja čovječanstva. Kao i većina vas, u stanju sam da silujem fotoaparat do iznemoglosti kada se nađem na Akropolju, ispred  Zida plača, pored Aja Sofije. Nije mi žao ni zbog škljocanja – neki će reći kako je uzalud trošiti vrijeme gledajući jedinstvenost trenutka kroz ekran. Ja ću reći da volim, nakon nekoliko godina, pronaći fotografije i pokušati vratiti barem djelić nečega što nemamo. Mi nemamo. Mislim, i ono što imamo, ne poznajemo ili se ponašamo kao da nemamo.

Ovo je pokušaj priče o ostacima nečijeg postojanja, ali i o nama danas, koji se najbolje prikažemo kada smo u aktivnom procesu jer rijetko mi, sa Balkana, dostižemo fazu zrelosti. Koliko sam nas uspio spoznati, mi ti dođemo kao neki vizuelno ugledni  korov koji raste po obroncima, lijepo cvjetamo ali vazda nekome smetamo. Kad novi gazda kupi njivu, on psujući, odmah oplete kosom po nama. Mi ćemo opet rasti, sigurno, samo više nećemo znati iz kojeg korjena smo pronikli, kojoj sunčanoj strani treba stremiti.

Priča o Zmajevcu počinje u prostorijama osnovne škole u opštini Čelinac. To je jedna u nizu „nebitnih“ opština za opstanak svijeta, poput npr. opštine Teočak ili sadašnje opštine Foča-Ustikolina. Na časovima istorije i geografije smo učili kako su živjeli stanovnici Mesopotamije ili kako je Aleksandar Makedonski osvojio ogromnu teritoriju. Srećom, u prenatrpanom obrazovnom kurikulumu tadašnjih ratnih vremena, naš nastavnik je uspjevao naći prostora da nam priča o starom gradu Zmajevcu. Da nije bilo njega, ne bi bilo mene u ovim mislima, da nema Zmajevca – ne bi bi se desili ovi redovi.Oni su vječni.

Mistična lokacija Zmajevca nije bila upitna i mogla bi se sročiti u jednu rečenicu: tu je negdje. Na putu Čelinac – Banja Luka, postoji usko grlo gdje se nalazi istoimena kafana koja ima ukusnu i jeftinu čorbu. Hvala i kafani, jer da nas ona ne omami, vjerovatno bismo izgubili i ime drevne lokacije.

Tako da su za moju spoznaju obrisa lokalne istorije zahvalne škola i kafana. Kakvo je stanje kod vas?

Kada sam prije nekoliko dana odlučio otići na Zmajevac, suočih se sa prvom nedoumicom – gdje se tačno nalazi? Ispostaviće se da sam godinama bio u zabludi da je sa desne strane obale rijeke Vrbanje, no otkrih da je ipak sa lijeve, iz pravca Čelinca. Trebalo je naći i saputnika za jednodnevnu šetnju, što može biti operacija teške kategorije. Ali, i tu sam imao sreće a najviše sam je dobio kada otkrih da postoje i putokazi koji vode skoro do Zmajevca.

Sa drugaricom krenuh starom cestom iz Čelinca za Zmajevac, nekadašnjom austrougarskom prugom. Skoro svi današnji bosanski putevi su bivši austrougarski željeznički koridori, oni koji su odvozili naše blago a mi im se danas divimo jer oni su nam donijeli nekakav vid civilizacije, što će implicirati da mnogi smatraju da  bez bečke krvave ruke nema pomaka. Da te uhvati jeza.

Elem, prije nego što ugledasmo putokaze, pitasmo nekoliko lokalaca za stazu. Svi do jednoga su znali pokazati rukom pravac ali nisu bili precizni sa tačnim lociranjem. Uostalom, i ja sam odavde pa i sam ne znam lokaciju jedinog  istorijskog spomenika sa administrativnog područja opštine Čelinac koji se 2012. našao na spisku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Spisak ko spisak, mrtvo slovo na papiru, živa ruka lokalnog stanovništva je bila hitrija – primjetićete usputne stare štale izgrađene od kamena a i sama austrougarska vlast je koristila kamen sa Zmajevca kako bi izgradila željezničku prugu Maslovare – Čelinac – Banja Luka.

Lutajući sa brda na brdo, konačno smo stigli na Zmajevac. Stigli smo dva puta, ali prvi put ga nismo prepoznali, vraćali smo se. To dovoljno govori o stanju na terenu ali možda i o našem arheološkom predznanju.

Pošto putokazi nisu baš logični za novopridošlice i ne vode vas direktno do zmajeve ilirske gradine, evo kako ćete najlakše pronaći utvrdu kada vas posljednji znak napusti. Pomoću prostog  pitanja: Da sam zmaj, gdje bih napravio utvđenje?

Tu, prije željezničkog mosta, vidjećete kako štrči Zmajevac. Tu biste ga vjerovatno napravili, tu biste ga sakrili.

Sad, naglo skrenete na desnu strane i uz malo hoda uz brdo, doći ćete do prvih „sumnjivih“ stijena. Kada imamo neko saznanje, postajemo sumnjičavi. Tako smo i nas dvoje, koračajući preko gromada, tražili smisao u očigledno prirodnim stijenama. Sve je zaraslo, napušteno i ostavljeno.

Znaćete kada kročite na samu gradinu. Vidjećete mnogo razbacanih komada kamena koje kiša nije mogla prirodno oblikovati. Sagnite se da uzmete komad zemlje u rukama i crni humus će vam ostaviti trag na dlanovima. Usudite se da zakoračite dalje i nećete moći pobjeći od zidina koje su još vidljive. Načete su kao stari hljeb, ali još hranljive.

Ovo mjesto nije posebno, barem tako ne izgleda. Iskoristili smo vrijeme da povedemo diskusiju o kućama koje su se nalazile ispod nas, zarobljene u sili rijeke Vrbanje, nedavno poharane stravičnim poplavama. Možda su stanovnici ove gradine, čije porijeklo nije u potpunosti  ispitano a arheološka istraživanja ostavljena u amanet ( uvijek) drugima, znali kakvu nesreću može donijeti plahovita Vrbanja, ljepotica sa Vlašića, ukrašena plastičnim kesicama. Posmatrali smo i magistralni put kojem prijeti postpoplavno klizište. Pomislio sam kako bi jedino arheološko istraživanje u bliskoj budućnosti mogao biti odron Zmajevca, da nam siđe pred noge i bukvalno uđe u domove. To je bila šala, mala šala.

Bez obzira kolika bila naočigledna nevažnost jedne ilirske gradine u jednom Čelincu, za nas dvoje to je priča koja je sada dobila i fizički oblik. Nije da smo bili emotivno ugroženi, više je do toga da smo jednostavno bili tu. Bili smo, na kraju krajeva, sa nevidljivim zmajevima istorije, koji prema usmenom predanju žive u podzemnoj prostoriji sa istočne strane. To je sigurno neka baba provalila, njena priča se realno raspadala kao mahovina po kamičcima. Mada…

I da, bili smo sami. Ova strana riječne obale kao da je ostarila, gluva i slijepa, zatrpana paramparčadima sjećanja. Možda tu senilnu obalu treba tako i ostaviti – da zarasta, zaboravlja, da je odnosimo kamen po kamen, dio po dio i ugrađujemo u nove mladosti.

Ali, onda se ne treba ljutiti kada jednog dana neko dođe po dio nas.