U zemlji kromanjonaca

Piše: Nikolina Marjanović

Tekst o stručnoj ekskurziji studenata Arheologije Sveučilišta u Mostaru, objavljen 2011. godine

„Ma kakav Pariz, ovo je raj na zemlji“, jednoglasno smo se svi složili nakon nekoliko sati iscrpnog prepričavanja dojmova na gotovo 24 sata dugom povratku autobusom do Mostara. Teško je i zamisliti da bi se mala sela u pokrajini Dordogna, na jugu Francuske, nekoga mogla više dojmiti od Nice i Monaca, gradova u koje smo nakratko svratili pri povratku. No, ako ste zaljubljenik u prirodu i povijest, osobito prapovijest i srednji vijek, vjerojatno na kugli zemaljskoj ne postoji nijedno drugo područje koje će vas iste sekunde ostaviti bez daha i očarati svojom jedinstvenom arhitekturom, nebrojenim srednjovjekovnim dvorcima i kućama koje, zbog unikatnog načina izgradnje i prelijepih vrtova, kao da su prenesene s idiličnih umjetničkih slika i postavljene u prirodu. Nije ni čudo zašto je upravo to područje iskorišteno za snimanje mnogih, uglavnom romantičnih filmova, kao što je film Čokolada, s Johhnyem Deppom i Juliette Binoche u glavnim ulogama.

Naša francuska avantura započela je u Arlesu, gradiću (kasnije će se ispostaviti da je to zapravo jedini malo veći grad koji ćemo posjetiti) s dugom i zanimljivom poviješću na čiju nekadašnju važnost i veličinu podsjećaju dobro očuvani rimski teatar i amfiteatar, te nekoliko srednjovjekovnih crkava. Budući da je bilo već kasno poslijepodne kad smo stigli u grad, nismo uspjeli posjetiti unutrašnjost građevina, a kiša i hladnoća vrlo brzo su nas natjerali na povratak u hostel na večeru. No, već tada smo shvatili da u Francuskoj neće sve biti idilično. Najprije nas je u sobama dočekalo neugodno iznenađenje: toalet je bio užasno mali, a tuš kabina za većinu neupotrebljiva; ja sam visoka svega 160 cm i jedva sam se nekako uspjela istuširati. Svaki okret ulijevo ili udesno bio je rizik jer je nakon toga bilo veoma teško pronaći idealnu poziciju u kojoj mi jedna ruka ili noga neće izviriti van. Sreća pa nisam klaustrofobična. Ili debela. Večera je bila toliko loša da smo svi na kraju završili u obližnjem McDonalds restoranu. Iako ne preferiram njihovu hranu, u tom trenutku je sve bilo ukusnije od naribane mrkve kao predjela, neslane i nedovoljno skuhane riže s mesom, nama nepoznatog okusa, za glavno jelo. Desert nismo imali hrabrosti ni dočekati.

Nakon uglavnom neprospavane noći, uz oduševljenje hostelske spremačice, napustili smo Arles i krenuli prema prvoj, od desetak, paleolitičkih špilja koje smo tijekom desetodnevnog boravka u regiji Dordogna posjetili. Na našu veliku žalost, snimanje i slikanje u njima je strogo zabranjeno, a zbog male osvijetljenosti u najvećem broju špilja, i ono malo slika što smo kriomice napravili, vrlo je loše kvalitete. Grotte de Niaux (fr. grotte – špilja, pećina) veoma je dugačka pećina bez ikakvih unutrašnjih osvjetljenja, pa smo do prvih paleolitičkih slikarija morali hodati više od kilometar, noseći lampe i pazeći da se ne poskliznemo na neravnom i veoma skliskom terenom. Osjećaj da se krećete istim putevima kojima su koračali naši preci prije otprilike 15.000 godina, kako bi na zidovima oslikavali crteže ljudi i životinja, koristeći pritom najprimitvnije alate, nenadmašiv je. Potpunu tišinu narušavaju samo naši usitnjeni koraci i zvukovi šišmiša u daljini.

Na prvi pogled crteže, osobito gravure, je nemoguće prepoznati, pa se zbog toga koristi posebno osvjetljenje i laseri,  kako bismo mogli razaznati obrise životinje ili čovjeka. Rečenicu: “The head, line of the back, back leg, the belly, front leg, tail and the eye” čut ćemo još nekoliko desetaka puta u idućih deset dana. Osobito je bilo zanimljivo čuti da su boje najčešće miješali s urinom, a velika većina crteža u pećinama je teško vidljiva jer ih ima i na stropovima, na visinama od preko deset metara.

Pozitivno iznenađeni onim što smo vidjeli, stigli smo u Caduin, malo idilično selo u kojem se nalazio hotel u kojem ćemo biti smješteni. Riječ je zapravo o samostanu iz 12. st. (danas se nalazi pod UNESCO-vom zaštitom) koji je tijekom Francuske revolucije devastiran, a danas je renoviran i pretvoren u hotel, jedini u tom mjestu. U dvorištu se još uvijek mogu vidjeti sačuvani ostaci kamenih skulptura, a sobe se gotovo i ne razlikuju od onih originalnih iz 12. stoljeća: grijanja nema, izolacija je vrlo loša, skromno je opremljeno namještajem, pod je kameni, a čim smo došli, upozorili su nas na duhove obezglavljenih redovnika koji se povremeno pojavljuju na hodnicima. Prelijepo mjesto za odsjesti, ali tijekom ljetnih mjeseci, jer je već početkom listopada, kada smo mi boravili ovdje, bilo strašno hladno. Osobito je tako ujutru, kada je uvijek maglovito, ali se tijekom dana tempretaura popne na ugodnih dvadesetak stupnjeva.

Milion turista na 900 stanovnika

Gradić Les Eyzies de Tayac, udaljen svega desteak minuta vožnje od Caduina, je središte regije koju godišnje posjeti preko milion turista, ali domaćem stanovništvu, njih svega 900, to uopće ne smeta jer su svi redom veoma gostuljubljivi, osobito kad trebaju nešto prodati. No, engleski gotovo uopće ne pričaju, što je odlika svih francuza koje smo u raznim mjestima sreli. Prodavačice u trgovinama čak ne razumiju razliku između crnog i bijelog vina na engleskom tako da, ako budete htjeli kupiti vino, upotrijebite svu svoju kreativnost i maštu kako biste joj objasnili da vi ne pijete to bijelo vino koje vam ona uporno pokušava prodati, već da želite kupiti isključivo crno.

Budući da su cilj našeg posjeta bili lokaliteti kromanjonaca, najprije smo posjetili dva abrija – Abri de Cro-Magnon i Abri de Pataud, u kojima su pronađeni ostaci ljudskih i životinjskih kostiju koji upućuju na boravak ljudi od oko 35.000. god. pr. Kr. Abriji su inače prirodne udubine u stijeni, s gornjim dijelom izbočenim poput nadstrešnice, ili jednostavnije, skloništa. Nacionalni muzej prapovijesti u Les Eyzies de Tayacu posjeduje jednu od najkompletnijih zbirki prapovijesnih artefakata na svijetu. Cijeli muzej je veoma pregledan, dobro opremljen zanimljivim video reportažama i dokumentarcima, a kustosica sav materijal objašnjava s takvom strašću i zanešenošću kao da to radi prvi put. I da, ona je jedna od rijetkih kustosica i vodiča koja savršeno priča engleski jezik, što bi za ovo, izuzetno posjećeno mjesto, trebalo biti pravilo, a ne izuzetak. Osobito su me se dojmili čamci izubljeni u deblu – monoksili, izuzetno lijepih oblika koji zauzimaju istaknuto mjesto u muzeju.

107 € za nekoliko kava

Sam gradić je izuzetno miran, okružen rijekama, brdima i stijenama, s tek nekoliko kafića i restorana. Tu smo pojeli najgoru i najskuplju pizzu ikad, a u obližnjem kafiću smo se i osobno uvjerili da je francuska kava najgora na svijetu. Čak i kad lokalno stanovništvo pitate gdje možemo popiti dobru kavu, oni će vam odmah priznati da je u Francuskoj nećete naći. U tom istom kafiću uvjerili smo se da mi i Francuzi ipak imamo nešto zajedničko: strancima naplaćujemo duplo više. Naime, konobarica nam je za nekoliko kava i piva dostavila račun u iznosu od 107 eura, 50 više nego što smo joj, kad smo sve sabrali i oduzeli, na kraju i ostavili. Mistake – rekla je. Kako da ne.

 

Prolazeći iz jednog gradića u drugi, ponekad i uz samu cestu, ali najčešće skrivene u šumama, vidjet ćete brojne prelijepe srednjovjekovne dvorce. Samo u ovoj regiji ih je oko tisuću. Budući da je naše putovanje bilo ponajviše usmjereno k posjeti paleolitičkih lokaliteta, nismo se zaustavljali vidjeti i te velebne građevine, ali i sami pogled na njih iz daljine, ostavlja bez daha. Stanovnici Dordogne osobito veliku pažnju posvećuju brizi o okolišu, tako da se posvuda nalaze vinogradi, voćnjaci i šume oraha. Kuće i vrtovi su im doslovno prekriveni najraznovrsinijim cvijećem. Uistinu zadivljujuće.

Pećina Rouffignac, koju smo posjetili petog dana našeg putovanja, vjerojatno je najdojmljiviji lokalitet koji smo vidjeli. Tu, jednu od najdužih pećina u Europi (oko 8 km) s preko 250 crteža iz razdoblja oko 13.000 god. pr. Kr. razgledavali smo vlakićem. Crteži se nalaze duboko u unutrašnjosti, pa je gotovo nevjerojatno i zamisliti kako su kromanjonci, koristeći samo baklje i kamene svjetiljke, uspjeli dolaziti do takvih mjesta. Oni, naime, u takvim pećinama nisu živjeli, nego su ciljano odlazili u unutrašnjost, slikajući crteže na zidovima, vjerujući da će na taj način postići uspješniji lov ili plodnost životinja. Na zidovima pećine sasvim lako se uočavaju likovi bizona, nosoroga, konja, proporcionalnih oblika, a neravnine ili izbočenja na zidovima često su savršeno iskorištavani za kreiranje oblika tijela. Uz sve to, čarobni dojam dodatno uljepšavaju i brojni stalagmiti i stalaktiti uzduž cijele špilje, pa nam je tek tada bilo jasno zašto se ulaznice za posjete ovom lokalitetu moraju rezervirati i do godinu dana unaprijed.

Ono od čega smo najviše očekivali, na kraju nas je ipak malo razočaralo. Najpoznatija svjetska pećina Lascaux ne vrijedi ni pola od onih 7 € koliko samo dali za ulaznicu. Naime, kako je originalna pećina zatvorena za javnost zbog uništavanja slikarija do kojih je došlo uslijed velike posjećenosti turista, Francuzi su napravili mini repliku pećine, samo 200 metara pored. Iako je ideja za svaku pohvalu, a crteži su fantastično kopirani, svega 100-tinjak metara kvadratnih cijelog prostora, uključujući i muzej na ulazu, nije vrijedno da se samo zbog nje uputite na jug Francuske, što su učinili brojni turisti, uglavnom Francuzi, koje smo sreli ispred. Suvenirnica je bezobrazno skupa, a ponuda relativno siromašna, pa smo se morali zadovoljiti kupljenim pepeljarama, kalendarima i privjescima, te ukrašenim motivima iz pećine.

Grotte de Font de Gaume i Grotte de Combarelles također imaju veoma dojmljive i zanimljive crteže, a za razliku od svih drugih, ove dvije pećine imaju vrlo uske prolaze, pa grupe ne smiju biti veće od deset, najviše petnaest ljudi. Grotte de Combarelles je toliko uska da je veliki broj ljudi odustao već na pola puta, jer na nekim dijelovima jednostavno fizički nisu mogli proći. To je vjerojatno jedino radno mjesto na kojem moraš biti izrazito nizak. Naš vodič kroz pećinu nije bila viša od 145 centimetara, a čak se i ona na nekim dijelovima morala dosta saginjati.

Nismo se zaustavljali posjećivati dvorce, ali najveći sačuvani rimski akvadukt Pont du Gard iz 1. stoljeća jednostavno nismo mogli zaobići. I stvarno, sve enciklopedije i knjige rimske povijesti,. u kojima ta jedinstvena građevina uvijek zauzima istaknuto mjesto, nikada nisu uspjele dočarati njezinu ljepotu i monumentalnost. Po meni je to najljepša građevina koju je čovjek sagradio, ljepša i od rimskog amfiteatra i od Ajfelovog tornja, pravo arhitektonsko remek djelo. Trebalo se malo pomučiti da se stigne do  vrha, provlačeći se kroz dosta uzak prolaz, ali pogled na rijeku Gard s visine od 50 metara nikoga nije ostavio ravnodušnim. Uistinu veličanstveno, rekla bih. Građevina koja se mora vidjeti jednom u životu, definitivno!