Razgovor sa prof. dr. sc. Željkom Miletićem

Pišu: Vedrana Tutiš & Kiša Ereš

Prof. Dr. sc. Željko Miletić je arheolog koji se bavi antikom, a doktorirao je na temi “Mitraizam u rimskoj provinciji Dalmaciji”. Aktivno je sudjelovao na više međunarodnih znanstvenih skupova, a danas radi kao izv. profesor na Sveučilištu u Zadru, te kao gostujući profesor na sveučilištu u Mostaru. Čitatelji Arheona su u anketi odlučili da baš s ovim arheologom imamo intervju na čemu se prof. Miletić svima zahvalio.

Vi se bavite antičkom religijom, što vas je privuklo proučavanju antičkih religija rimskog perioda, zašto ste se baš tim područjem odlučili baviti?

To je vrlo jednostavno, na odjelu za arheologiju u Zadru gdje ja radim je bilo nekoliko profesora koji su se jako puno bavili religijom, od akademika Mate Suića kojemu istina religija nije bila primarno polje proučavanja, ali je dao nekoliko vrijednih radova, pa onda je tu bio prof. Gabričević koji se religijom jako puno bavio, njegova dizertacija je isto tako bila o mitraizmu. On je 1952. godine doktorirao i to je bila sjajna dizertacija nadaleko čuvena. Nakon njega profesor Medini koji je nažalost umro relativno mlad i čija je temeljna tema proučavanja bila religija. Onda smo imali našeg profesora i mentora akademika Cambija koji je napisao desetke radova o religijama i bilo je prirodno da se uz nasljeđe svih tih velikih imena i ja počnem baviti religijom. To nije bilo ni teško jer su me privlačile te teme, privlačila me ta ne samo materijalna kultura nego i pokušaj rekonstrukcije onog duhovnoga.

Da ste živjeli u rimskom periodu bi li bili mitraist?

To je malo teško reći možda i ne bi, jer gledajući iz današnje perspektive mitrički vjernici su imali neke obrede koji su jako bizarni, jako čudni i pomalo odbojni, a postoji jedno ne toliko veliko ime, autor Renan koji je ostavio jednu poznatu misao a to je da je kršćanstvo iz nekih razloga stradalo od neke „dječje bolesti“ i da se nije nametnulo kao svjetska religija, da bi danas svi mi bili mitraisti. Međutim on je tu strahovito pogriješio jer u mitrički kult nisu bile uključene žene i automatski pola čovječanstva nisu bili kandidati za tu religiju pa je teško da bi ona mogla postati svjetska.

Vodite li trenutno kakva istraživanja i imate li u planu neka nova?

Ja sam član jednoga tima koji već 10 godina provodi velika međunarodna istraživanja na arheološkom lokalitetu Burnum, a Burnum je rimski grad i legijski logor koji je gotovo do sada bio terenski neistražen, osim onoga što su austrijanci radili neposredno prije I. svjetskoga rata. To je sjajan teren jer je na potpuno čistom mjestu, nema uokolo nikakvih suvremenih građevina, nalazi se u okviru nacionalnog parka tako da sve što je istraženo možemo ujedno i prezentirati. Usto je još i izvanredno dobro što radimo s kolegama sa sveučilišta u Bologni koji imaju izvanredan laboratorij i moderne, jedne od najmodernijih u Europi sprave za nedestruktivna pretraživanja tako da su rezultati koje mi dobijemo klasičnom metodom iskapanja i koje dobiju oni zaista na svjetskoj razini.

Često se danas spominju arheološka dostignuća zemalja poput Velike Britanije i SAD-a smatrate li vi da je arheologija na našim područjima na istoj razini kao i u zapadnim zemljama?

Ja mislim da ipak ne. Postoje izvanredni pojedinci, povremeno se neki naš arheolog nametne kao veliko europsko ime. Mi imamo izvanrednu šansu raditi sa akademikom Cambijem koji je jedno od takvih imena i koji je bez ikakve dvojbe na vrhunskoj europskoj razini. Međutim gledajući u cjelini arheologiju kao struku mi smo u priličnom zaostatku, iz jednostavnog razloga što je naše materijalno stanje puno slabije i što je naša struka na ovim prostorima jednostavno manja i siromašnija. I teško se onda nametnuti, pogotovo danas kad suvremena znanost teži velikom timskom radu u kojem puno ljudi pokriva različite segmente jednog te istog projekta. A ove zemlje koje ste spomenuli su stare arheološke zemlje sa golemom tradicijom. Ja sam čuo negdje podatak, nisam sasvim siguran je li točan, da je u Italiji zaposleno 56 000 arheologa. I kad vi raspolažete s takvim brojkama onda je sasvim jasno da se teško s njima nositi. U Hrvatskoj je recimo nekih par stotina ljudi zaposleno na mjesto arheologa.

Arheologija se danas na svjetskoj razini nosi s brojnim problemima, koji je po vašem mišljenju najveći problem s kojim se ova struka suočava, je li nedovoljno cijenjena?

Mislim da to nije glavni problem. Arheologija je u mnogim zemljama još uvijek ekskluzivna znanost. Simpatično je vidjeti da su mnoge osobe iz kraljevskih kuća po struci arheolozi. Jedan od njih je princ Charles, engleski prijestolonasljednik koji je diplomirao arheologiju. Međutim mislim da je jedan od problema koji stalno prati arheologiju to što se radi o terenskoj struci i što zahtjeva dosta ulaganja u terenska istraživanja. Isto tako u svijetu se susrećete s teškim problemima kao što su ratne situacije, recimo primjer Iraka koji je jedna od arheološki najbogatijih zemalja, ali tu je bio taj razorni rat gdje su mnogi muzeji uništeni, oštećeni, gdje su lokaliteti propali itd. Sa kolegama Glavičićem i Maršićem sam bio na dvije velike međunarodne konferencije u Kopenhagenu i Bologni gdje se raspravljalo upravo o ovim temama i težina takvih problema je nevjerojatna. Mi smo tek tada vidjeli što se može dogoditi loše za arheologiju u tome smislu. A naravno arheologija je opterećena možda i nekim drugim problemima. Ona je jedna od humanističkih struka koje su uvijek što se tiče financiranja na repu događanja. Uvijek se humanističke znanosti gledaju kao možda malo trećerazredne iako sasvim nezasluženo. Tako ako treba negdje sjeći blagajnu ili nešto slično onda se to prvo radi u humanističkim strukama uključujući i arheologiju. S tim su suočeni i Nijemci i Britanci i Francuzi itd. ali ne toliko koliko mi.

Mislite li da arheologija u Bosni i Hercegovini ima budućnost?

Ona je sigurno ima. Ja ne vjerujem da se može dogoditi da zauvijek bude ovakvo stanje ili da nestane u potpunosti. Iako ja moram reći da što se tiče arheologije u Bosni i Hercegovini, ona sada doslovno životari. Veliki je problem što nekada središnji muzej, tj. Zemaljski muzej u Sarajevu sada gotovo ne postoji odnosno ne proizvodi ništa prema vani i to je golemi problem. A problem je pomalo i naša arheologija u Mostaru jer odjel još nije zaživio u punom smislu riječi, mi smo stalno na rubu egzistencije sa gostujućim profesorima i sada evo sa mladom ekipom, pa kad se oni formiraju jednoga dana kao arheolozi mislim da će od toga trenutka i ovaj odjel proraditi punom parom.

Čitatelji pitaju:

Što mislite o pokretanju privatnih arheoloških firmi i koliko je to uopće moguće u Bosni i Hercegovini s obzirom na situaciju? 

Taj model nije nikakva novost u Europi. U puno zemalja su postojali i postoje privatne arheološke tvrtke. Najveći boom one su doživjele prije jedno 30 – 40 godina u Italiji kada su otvorene stotine i stotine privatnih arheoloških tvrtki, međutim pokazalo se da je to tržište arheoloških terena ustvari jako problematično i danas je u cijeloj Italiji ostalo svega nekoliko privatnih firmi. Slično se dogodilo i u Hrvatskoj gdje su prije nekih 20tak godina sa stvaranjem Republike Hrvatske pružene mogućnosti za otvaranjem privatnih arheoloških firmi. Otvorio ih se relativno veliki broj, međutim sada ih svega nekoliko postoji i one su sve u priličnim financijskim i drugim problemima. To znači da su bile stvorene zakonske okolnosti koje prilično lako omogućuju otvaranje firmi međutim one se nisu možda toliko dobro snašle na tom tržištu i u problemima su. Pretpostavljam da bi nešto slično moglo biti i u Bosni i Hercegovini ako se otvori mogućnost da one nastanu. Neće se biti tako lako održati u svemu tome.

Jesu li privatnim tvrtkama potrebne institucije?

Privatnim arheološkim tvrtkama su potrebne institucije jer negdje treba pohraniti materijal, treba ga obraditi. Postoji sada onaj dio nakon što mi istražimo lokalitet, što s tim učiniti? Treba eventualno na lokalitetu ostatke prezentirati, a u Bosni i Hercegovini je prilično raštimano što se toga tiče i bojim se da bi to teško funkcioniralo u ovakvim okolnostima kad su institucije rijetke, slabe i slabo pokrivaju taj prostor. Znači to je proces koji je jako kompliciran u cjelini.

Postoji više teorija o prikazu Mitre, vi ste naveli na početku karijere kako je prikaz Mitre zvjezdana mapa. Držite li se još uvijek te teorije?

Toga se držim sto posto. To naravno nije moja teorija, nego jedna jako stara teorija još s kraja 19. stoljeća koju je iznio jedan arheolog K. B. Stark. Ta je teorija bila brzo odbačena pod golemim autoritetom Franza Cumonta koji je takoreći izmislio tu disciplinu mitraizma.  Međutim nakon što je Cumontova teorija pretrpjela ozbiljne udare odnosno u priličnoj mjeri odbačena negdje krajem 60. i početkom 70. godina, tako je obnovljena ova Starkova teza i ja mislim da je ona u potpunosti pogođena. To nije nikakva bizarna teorija, naime astronomija i astrologija su bile u antičkom svijetu jako dobro razvijene, astrološki udžbenici bili su jedni od najpopularnijih knjiga. Odmah nakon Homerovih epova su bile druge po popularnosti tako da je jednostavno postojala klima da svijet prihvati takvu komponentu mitraizmu i ona evidentno u njoj postoji, što se vidi iz ikonografije, prikaza tauroktonija i mnogih drugih epizoda. Vidi se i iz pisaca koji spominju u tom smislu taj sadržaj itd.