Godine 1453. sultan Mehmed II osvojio je glavni grad Bizanta, Konstantinopol. Nakon toga, proglašava ga glavnim gradom Osmanskog Carstva. Ovaj događaj predstavlja novu eru u vladavini dinastije koje je vladala područjima na tri kontinenta (Azija, Europa, Afrika) sve do početka 20. stoljeća.
Mehmed II Osvajač želio je u novom glavnom gradu izgraditi palaču koja bi bila simbol širenja carstva. Htio je da njegovi arhitekti osmisle arhitekturu koja bi se zvala osmanskom. Palača je izgrađena na mjestu na kojem je stajao manastir iz četvrtog stoljeća. Nedugo nakon gradnje ove palače, sultan je htio da izgradi drugu novu palaču. Vjerojatno je cijelo vrijeme u glavi imao viziju ”idealne palače”, te se nije zadovoljio realizacijom prve palače u Konstantinopolu.
”Druga” palača izgrađena u Sarayburnu do 19. stoljeća se nazivala ”Novom imperijalnom” palačom, a danas je poznajemo pod imenom Topkapi Saraj. Palača u Beyazitu nazvana je ”Starom palačom” i postala je kućom majke i harema bivšeg sultana, a u kasnijem periodu je potpuno srušena. I Topkapi Palača i ”Stara palača” imale su zajedničku značajku, a to su bili klaustri kojima je bilo podijeljeno dvorište. Za razliku od europskih palača, osmanske palače nisu bile orijentirane prema jednom monumentalnoj gradnji, već je u jezgri palače izgrađeno više građevina. Jezgra Topkapi Saraja izgrađena je u kasnom 15. stoljeću i nije se mnogo promijenila do kraja vladavine ove dinastije. Kasnije su dograđivani drugi dijelovi koji su bili povezani hodnicima, prolazima i dvorištima, s tim da jezgra palače nije dograđivana. Još jedan zanimljiv detalj, koji europska arhitektura ne koristi su dvorišta kao instrumenti stvaranja prijelaza među pojedinim etapama. Dvorišta u orijentalnim kulturama služila su kao implementirani prostori, te kao takvi predstavljaju najznačajnija arhitektonska ostvarenja u Topkapi palači.
Posebnost Topkapi saraja je ta da, zapravo, stvara prikaz društvene strukture u Osmanskom carstvu. U nekim dijelovima palače umjesto klaustara postavljani su arhitektonski oblici koji su služili za kontroliranje neželjene interakcije između pojedinih skupina stanovnika palače. Osim arhitektonske granice i unutar društvenih struktura bila je postavljana čvrsta hijerarhijska granica.
Topkapi palača je podijeljena u tri cjeline. Prva se naziva Birun i predstavlja vanjski dio palače. Druga cjelina je Enderun, unutrašnjost palače, a treću cjelinu predstavlja harem. Ova tri dijela građevine čine složen sustav, a do njih se dolazi kroz troja glavna vrata. „Imperijalna vrata“ vode u prvu cjelinu palače koja je otvorena za javnost. „Vrata pozdrava“ vode u drugu cjelinu, a sa svake strane ovog ulaza postavljena su dva tornja. Ovaj dio palače otvoren je samo za državne dužnosnike i goste iz inozemstva. U zadnji dio vode „Vrata blagostanja“. Ona, dakle, vode u treću i četvrtu cjelinu plače uključujući i usamljene vrtove. Unutrašnji prostor bio je dostupan samo onima koji su izravno bili uključeni u sultanovu službu. Prostor u kojem je bio smješten harem bio je zabranjen prostor. U tom dijelu boravio je sultan sa svojom obitelji, plemstvo i eunusi.
Plan palače može se čitati kao dijagram apsolutističke vladavine, sa sultanom kao žarišnom točkom iz koje proizlazi sva moć i prema kojoj se sve kreće. Arhitektura i ceremonijal prevedeni su u vizualnu formu hegemonističke imperijalne ideologije. Kroz njihovu dekoraciju i arhitekturu, Osmansko Carstvo predstavlja svoje imperijalističke vizije.
Kiša Ereš
Latest posts by Kiša Ereš (see all)
- Intervju s podvodnim arheologom Darkom Kovačevićem - September 27, 2022
- BOSANSKOHERCEGOVAČKE ARHEOLOGINJE - March 7, 2021
- Najstariji ostaci Homo sapiensa - March 6, 2021