Zaštita kulturno – povijesnog naslijeđa u Mostaru

---

Već je dugo, bojimo se i predugo, notorna činjenica kako zaštita spomenika, kulturno-povijesnog nasljeđa svake vrste u Bosni i Hercegovini uopće ne postoji.

Iako je prema Annexu 8 Daytonskog sporazuma predviđeno osnivanje Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i ta je Komisija osnovana, njezino djelovanje se na terenu ne primjećuje. Također, kako Ustav Bosne i Hercegovine predviđa, u Federaciji BiH djelatnost zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa stavlja se u ingerenciju županija. Takav pristup zaštiti, odnosno, prevelika teritorijalna rascjepkanost ingerencija sasvim sigurno, čak i u mnogo boljim političkim i financijskim okolnostima garantiraju ne uspjeh, nego neuspjeh u čuvanju i zaštiti onoga što baštinimo iz prošlosti. Odraz je to sveukupne situacije u našoj državi. Neuređeni odnosi, nepostojanje jedinstvene vlasti, nepoštivanje zakonskih odredbi, čak i tamo gdje postoje, garancija su za nered i nerad koji pogoduju izvjesnim “konzervatorskim zahvatima” koji nisu ništa drugo do eklatantni primjeri neuke degradacije i devastacije nasljeđa.

Izvrsne primjere takvih postupanja možemo gotovo svakodnevno vidjeti u Mostaru. Mostar je grad koji se diči upisom svoje stare jezgre na UNESCO-ovu listu Svjetske kulturne baštine. U tom gradu ne postoji valjana služba zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa. Način (ne)organiziranja te djelatnosti u gradu na Neretvi dijelom je posljedica rata 1992. – 93., dijelom stanja u toj djelatnosti prije rata, a najviše odnosnom vlasti, kako lokalnih, tako i onih koji su se u tom gradu pojavljivale kao međunarodne uprave, od završetka rata do danas, a sve u skladu s odredbama Daytonskog sporazuma.

Do 1990. u Mostaru su djelovale dvije institucije za zaštitu kulturno-povijesnog nasljeđa. Prva i najstarija bio je Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru, osnovan krajem pedesetih godina 20. stoljeća. Prvo je imao funkciju gradskog zavoda koji je trebao voditi brigu o održavanju obnovljenoga Staroga grada, ali se uskoro njegova djelatnost proširila i na istraživanje i zaštitu i ostalih spomenika Mostara i okolice. Tako je vrlo brzo prerastao okvire gradskoga zavoda i proširio područje svoga djelovanja na čitavu Hercegovinu. S obzirom na to da je taj zavod pokrivao veliki teritorij te da je povijesna jezgra Mostara uslijed svoga značaja zahtijevala stalan stručni angažman, 1977. godine donesena je odluka o osnivanju RO Stari grad, ustanove čiji je zadatak bio upravljanje, obnova i revitalizacija stare gradske jezgre. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do integracije te dvije institucije, što je predstavljalo prijelaznu faza u procesu nastajanja JP “Prostor” koje je trebalo objedinjavati djelatnosti zaštite spomenika kulture i prirode, urbanizam i prostorno planiranje. Takvo stanje u zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa bilo je u trenutku izbijanja rata 1992. godine.

Novonastale ratne okolnosti dovele su do povezivanja svih djelatnosti vezanih za gradnju, pa tako i zaštitu spomenika, u Javno poduzeće za obnovu i izgradnju Mostara, kasnije preraslo u JP “URBING”. U okviru tog poduzeća Sektor za zaštitu graditeljskog nasljeđa nije imao one ingerencije koje su bile potrebne za autonomno i aktivnije djelovanje. Takvo stanje, uz gubitak dokumentacije i osipanje stručnog kadra, ali i posvemašnje nerazumijevanje onih koji su odlučivali o sudbini pojedinih institucija i funkcioniranju određenih djelatnosti postupno je dovelo praktično do nestajanja djelatnosti zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa na našem prostoru. Slično je stanje bilo u oba dijela podijeljenoga grada iako su na obje strane nominalno postojale institucije za zaštitu baštine – u zapadnom dijelu Zavod za zaštitu kulturno-povijesne baštine Herceg – Bosne, a u istočnome Gradski zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Mostar. Kasnije su one preimenovane u Zavod za zaštitu kulturno-povijesne baštine HNŽ/K i u Agenciju Stari grad. Ali, ništa se bitnoga nije promijenilo u načinu njihova funkcioniranja, odnosno (ne)djelovanja.

Ujedinjavanje grada nakon rata nije dovelo do spajanja i povezivanja tih institucija čak ni na formalnoj razini. Nije se ništa uradilo na njihovu jačanju. Čak i danas, dvadeset godina poslije rata, obje institucije imaju velikih problema, osobito s kadrom. Dovoljno je samo istaknuti činjenicu da niti u jednom, niti u drugom, nema nijednog povjesničara umjetnosti. Jedini arheolog je ravnateljica županijskog zavoda, a arhitekata specijaliziranih za rad na povijesnim građevinama, također, nema. U biti, još se uvijek prepoznaje stanje kakvo je bilo u trenutku završetka rata i početaka suradnje s međunarodnim organizacijama s kojima su počela pristizati sredstva za obnovu u Mostar.
Iako djelovanje na obnovi i zaštiti graditeljskog nasljeđa podrazumijeva velika materijalna sredstva, nedostatak novca nije jedini razlog takvom stanju u oblasti zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa. Mnogo je veći problem, odnosno temeljni uzrok tomu, a onda i stanju sa spomenicima, nepostojanje svijesti o potrebi i važnosti te djelatnosti, a na koncu o univerzalnom značenju i univerzalnim vrijednostima onoga što baštinimo iz proteklih vremena. Indolencija i neznanje, kako recipijenata, odnosno grada i sredine u kojoj se konstantno, uporno i dosljedno događa propadanje povijesnog tkiva, tako i onih koji svoje plaće primaju zato da se to ne događa, spriječi i sanira, glavni su razlog tomu.

Agencija Stari grad izvrstan je primjer. Ta agencija, u biti preimenovani Gradski zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Mostar, osnovana je odlukom Grada Mostara u studenome 2005. godine. Djelatnost Agencije treba se odnositi na “obavljanje stručnih i drugih poslova u oblasti prostornog uređenja, a posebno:

zaštita kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Mostara; pravilno očuvanje i zaštita imovine u zoni Starog mosta u starom gradu u Mostaru, kao nove svjetske baštine; provođenje management plana te drugih stručnih zadataka i obaveza utvrđenih u Konvenciji o svjetskoj baštini i Operativnim smjernicama za oživotvorenje Konvencije svjetske baštine (februar 2005. godine) i drugim dokumentima koji reguliraju pravilno očuvanje svjetske baštine …”(preuzeto s: http://www.asgmo.ba).

Također uposlenici Agencije svakodnevno kroz prozore svojih ureda vide zgradu koja se nalazi preko puta njihove, poslovno-rezidencijalni objekt, također s kraja 19. stoljeća, tzv. Peškinu kuću na kojoj se tijekom zadnjih petnaestak godina neprestano događaju sitnije intervencije koje ugrožavaju autentičnost objekta – novi plastificirani ili aluminijski otvori drugačije podjele, s roletnama, kojima se mijenjaju originalni drveni, vanjske jedinice klima-uređaja postavljene kako i gdje se kome sviđa, nadzorne kamere, ormarići za mjerne satove za struju radi čijeg postavljanja se rezao kamen sokla i to na više mjesta…..

Točno preko puta ulaza u Agenciju vide svaki dan i Sefića sokak u kojem se grade nove kuće neprimjernih gabarita i neprimjerenih oblikovnih kvaliteta. Na sve to Agencija samo šuti. Ili ne vidi, ili ne zna da je to devastiranje kontaktnog prostora oko zaštićene gradske povijesne jezgre.

Kao vrhunac svega tog nereda stoji činjenica kako su inspekcijski poslovi u zoni koja je zaštićena upisom na UNESCO-ovu listu u ingerenciji Federalne inspekcije, inspektora koji su u Sarajevu, nikad dostupni, neefikasni i nezainteresirani za probleme u prostoru za koji ih ne veže ništa osim dužnosti. To je još jedan dokaz nereda i potpune zbrke u području zaštite spomenika kulture u Federaciji, ali i čitavoj BiH.

Zato i ne čudi sve ono što se događa u Starom gradu, povijesnoj jezgri Mostara, neposrednom okruženju Starog mosta, dobru upisanom na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Besmisleno je sada ovdje nabrajati sve primjere i načine na koje “gazde” u Starom gradu ostvarujući svoje interese narušavaju integritet i kvalitetu prostora, ako je i moguće, jer svaki dan se pojavi nešto novo, ali smatramo svojom dužnošću, obavezom svoje struke oglasiti se i ukazati na doista zabrinjavajuće stanje koje neizostavno postavlja pitanja o pravim razlozima postojanja institucija kao što je Agencija, a nepostojanja pravih zavoda. Također, je li upisom Mostara na UNESCO-ovu listu, što je svečano obilježeno prošlog ljeta dolaskom mnogobrojnih dužnosnika i same generalne direktorice UNESCO-a Irine Bokove posao završen? Je li obnova mosta i njegov upis bio sam sebi svrha?

Smatramo kako se struka konačno aktivno mora uključiti u ovu problematiku, kako Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika treba intervenirati u sličnim primjerima, osobito ako su ovako jasni, kao što jesu u Mostaru, te da je odgovornost UNESCO-a i njegovih ljudi koji još uvijek djeluju na prostorima naše zemlje još uvijek jako velika.

Ukoliko svi mi nastavimo šutjeti, ostat ćemo i bez ovoga što je do danas uspjelo održati se.

Autor: DPUmH

---

Zahvaljujemo se Društvu povjesničara umjetnosti Hercegovine na suradnji i ustupljenom članku.

DPUmH podsjeća da je zabranjeno preuzimanje sadržaja ili nekog njegovog dijela bez prethodnog pismenog odobrenja.